Prošlo je pet godina od snažnog potresa koji je 22. ožujka 2020. godine pogodio Zagreb i širu okolicu. Potres magnitude 5,5 po Richteru ostavio je iza sebe goleme štete, osobito u staroj gradskoj jezgri, gdje su brojne zgrade pretrpjele teška oštećenja. Tragično je da je u potresu život izgubila 15-godišnja djevojka, a više ljudi je ozlijeđeno.
Rane koje je grad pretrpio vidljive su i danas na svakom koraku. Iako se dio kuća, zgrada i institucija obnovio ili se obnavlja dio je i dalje u vrlo lošem stanju. To se vidi svaki put kada padne dio pročelja ili fasade u centru grada. Obnova je započela, no mnogi smatraju da je i nakon pet godina prespora.
Proces obnove je dvojak, smatra Maroje Mrduljaš, profesor na Arhitektonskom fakultetu. S jedne strane, brojne javne zgrade su već obnovljene, a dio je još u obnovi. Bilo bi dobro napraviti ocjenu arhitektonske uspješnosti tih akcija, smatra naš sugovornik.
Nema puno stambenih zgrada koje su ušle u obnovu
„Naime, svaka rekonstrukcija je prigoda da se unaprijede prostorne i druge kvalitete zgrade, a da se pri tome sačuvaju tragovi povijesti. Kako se istovremeno obnavljalo puno javnih zgrada, i nije bilo prilike za sustavniju i obuhvatniju javnu diskusiju oko poželjnih scenarija obnove.
Ta diskusija bi bila jako važna jer prostorna rekonstrukcija znači i redefiniranje samih institucija i procesa koji se u njima odvijaju. Jesu li naše škole, muzeji i druge institucije mogle nakon potresa postati suvremenije, otvorenije, demokratičnije…
Sigurno su mogle, više nego što se to uspjelo ostvariti, no također je sigurno da su te zgrade mahom sigurnije i održivije nego što su bile prije obnove i taj napredak je nesporan. U domeni privatnih stambenih zgrada situacija je prilično deprimirajuća. Nema puno stambenih zgrada koje su ušle u cjelovitu obnovu nego su provedeni mahom kozmetički zahvati. Nevjerojatno je da u centru glavnog grada jedne države Europske unije još uvijek postoje zabati zgrada improvizirano sanirani folijama ili daskama. Tako nešto vidio sam samo u favelama u Južnoj Americi“, kaže Mrduljaš.
Gradonačelnik kritizira obnovu: ‘Meni je to neshvatljivo, to morate pitati ministarstvo’
Rabitz mrežica nije konstruktivno ojačanje
Tek nakon nekoliko godina započele su veće rekonstrukcije zgrada u centru grada, dok su mnogi građani i dalje čekali na obnovu svojih domova. Osobiti izazov jest senzibiliziranje građana za potrebu obnove te njihova koordinacija.
„Kako sam i sam stanovnik zaštićenog kulturnog dobra u Donjem gradu osobno mogu posvjedočiti kako građani čak i nakon edukacije o nužnosti cjelovite obnove nisu bili za nju zainteresirani iz vlastitog komoditeta i zbog nepovjerenja u institucije. Čak i prijedlog najmanje invazivne obnove bivaju odbijeni, a građani misle da je stavljanje rabitz-mrežice koja je podloga za žbuku znači i konstruktivno ojačanje.
Možda i ne misle, nego se pretvaraju, kao što se djeca pretvaraju da vjeruju u Djeda Mraza. No, građani su i prepušteni vlastitoj inicijativi i nemaju dovoljno stručne podrške. Često sami moraju donositi ključne odluke, angažirati projektante i izvođače. Pokazuje se da je većina tvrtki koje su plaćane za održavanje zgrada neefikasne, premale ili nedovoljno stručne. Obzirom na novonastali veliki obim posla, mogli su se posvetiti samo jednom dijelu zgrada za koje skrbe“, ocijenjuje Mrduljaš.
Centar se sve više prazni
Na žalost u posljednje vrijeme sve više smo svjedoci padanja fasada, dijelova pročelja zgrada pa i neobnove kuća koje su napuštene.
„Mislim da nema sasvim napuštenih zgrada ili su one rijetke, no sigurno ih ima koje su opasne i njih bi trebalo obavezno sanirati. Još i danas se dešava da komad pročelja padne na ulicu. To je pitanje primarno za pravnike. Sad ću improvizirati: možda bi grad i država trebali o svom trošku sanirati fasade, pa taj rad na neki način prisilno naplatiti. Tu se postavlja naravno i pitanje socijalne osjetljivosti, no prema vlastitim uvidima znam da mnogi koji se protive obnovi nisu siromašni, naprotiv“, kaže naš sugovornik.
Potres je i ogolio činjenicu da se centar grada sve više prazni. „Znam više ljudi koji su napustili centar Zagreba baš nakon potresa, a egzodusu na periferiju doprinijela je i epidemija korona-virusa. Teško je temeljem svakodnevnog empirijskog iskustva procijeniti demografske procese. Primjerice, vidimo kako je na tržnica na Britancu sve manje i prodavača i kupaca, no tome možda postoje i drugi razlozi. Tijekom obnove škola i fakulteta u centru vidjeli smo kako je živahnost javnog gradskog prostora opala, no to se vraća u normalu. Vidimo kako su edukacijske i druge institucije ključne za vitalnost i socijalnu heterogenost grada“, kaže Mrduljaš.
U centru nema sistemskog urbanističkog napretka
Svaka katastrofa ujedno je i prilika za novi početak, mnogi gradovi otvorili su nove stranice svog urbanog razvoja nakon požara, potresa, bombardiranja, kaže naš sugovornik. Potres u Zagrebu te zatim potres s epicentrom oko Petrinje nisu bili toliko dramatični, ali su se svakako mogli iskoristiti za značajniji korak naprijed.
„Već smo govorili o pomacima u arhitekturi koji su tek djelomično ostvareni, no po pitanju urbanizma nismo učinili baš ništa. U samom centru Zagreba u tom pogledu nema gotovo nikakvog sistemskog napretka iako je tu bilo prijedloga, uključivo i skromni doprinos kolege Pere Vukovića i mene kao autora, te Ingre kao investitora, a koju smo uobličili i u knjigu Donji grad: Već sutra!
Dvorišta blokova su i dalje očajno zapuštena i neiskorištena, brojni lokali stoje prazni, nema jasnog modela balansiranja javnog i privatnog interesa prilikom novih investicija… Najviše nas vesele razna privremena događanja koja sezonalno oživljavaju pojedine dijelove Donjega grada. Taj model vrijedilo bi iskušati i u drugim dijelovima Zagreba“, zaključuje Mrduljaš.
