Emisija “Muška strana priče” istražuje raznolike poslove i karijere običnih ljudi, pružajući uvid u njihove svakodnevne izazove i uspjehe. Kroz zanimljive razgovore, gosti dijele svoja iskustva i savjete, otkrivajući što znači raditi u različitim profesijama. Cilj emisije je osvijetliti puteve do raznih karijera i potaknuti gledatelja da razmisli o raznim karijernim mogućnostima.
Počeci gorskog spašavanja u Zagrebu datiraju još od 1936. godine, a u novoj epizodi ‘Muške strane priče’ porazgovarali smo s gospodinom Brankom Šeparovićem, doajenom gorskog spašavanja koji se ovim poslom bavi duže od 60 godina, a ujedno je i instruktor gorskog spašavanja.
Na početku svojih studentskih dana, Branko se počeo baviti alpinizmom. Shvatio je da bi bilo korisno imati znanje o gorskom spašavanju kako bi mogao pomoći drugima, ali i sebi u slučaju nekog nesretnog slučaja.
Spašavanjem života bavi se već 60 godina
“Osoba koja želi postati član gorske službe spašavanja mora biti planinar. Mora biti iz okruženja gdje se događaju nesreće. Mora biti mlad, a dobro bi bilo da je alpinist, speleolog ili skijaš”, objašnjava gospodin Šeparović.
S obzirom da se ovim poslom bavi 60-ak godina, zanimalo nas je na koliko je intervencija spašavanja gospodin Branko bio u svom životu. Iskreno odgovara kako – ne zna. No ističe kako je sigurno riječ o puno stotina intervencija.
“U Zagrebu znamo imati šest intervencija spašavanja tjedno, a kad je skijaška sezona na Sljemenu znamo imati i više intervencija dnevno”, napominje Branko Šeparović.
Tragičan slučaj na početku karijere urezao mu se u sjećanje
No jedna od prvih intervencija spašavanja koju je odradio u svojoj bogatoj karijeri urezala mu se u pamćenje i to zato jer je završila tragično.
“Neki omladinci sastali su se na Sljemenu na njegovom zapadnom dijelu i htjeli su doći do Risnjaka, po dubokom snijegu”, započinje svoju priču gospodin Šeparović.
“Tu su se izgubili i smrznuli, tri dečka. Ja sam ih išao tražiti, odnosno spašavati, no samo smo ih našli smrznute. To mi se baš jako usjeklo u sjećanje, bilo je to 1966. godine.”
I danas mnogi idu nespremni na planinarenje. Medijske stupce redovito pune članci o turistima koji su se bez opreme uputili u planinu.
U Hrvatskoj je gorska služba spašavanja – besplatna
Iako će gospodin Branko reći kako velika većina planinara brine o svojoj opremljenosti na putu do vrha planine, postoje i izuzeci. „Jako se priča kako idu Česi u japankama na Biokovo. Je, bilo je malo toga jer Biokovo izgleda pristupačno, a Čeh se posvađa sa ženom, pa ode. Ali generalno, to nije toliko. Događa se da odu u japankama ili se odu u Paklenici penjati bez ičega, pa padnu jedanput, onda im nije dobro, drugi dan probaju ponovno, a mi ih spasimo s možda 50 metara visine. Ima takvih slučajeva.”
Pritom Branko Šeparović ističe jednu važnu stvar. “Većina shvaća da smo im pomogli, ali ne shvaćaju to dobro kao da smo im pomogli u Švicarskoj. U Švicarskoj bi oni platili spašavanje i jako bi bili svjesni koliko to vrijedi.”
Naime, ako u Hrvatskoj doživite nesreću tijekom planinarenja, izlazak Hrvatske gorske službe spašavanja na teren i sama intervencija neće vam se naplatiti. Razlog tome leži u činjenici da je Hrvatska sebe profilirala kao turističku zemlju na usluzi svojim posjetiteljima. Negdje drugdje, cijena spašavanja bi bila poprilična.
Planine se treba bojati i poštovati
Kad smo ga priupitali koja je najopasnija situacija u kojoj se našao prilikom spašavanja, gospodin Branko je istaknuo kako je opasnost sveprisutna tijekom intervencija. Napominje kako se svaka normalna osoba uvijek malo boji jer je potrebno poštivati enormnu veličinu planine i opasnosti koje ona nosi.
Stijenske operacije spašavanja, dakle spašavanje unesrećenih sa visokih stijena u pravilu predstavljaju najviše opasnosti za spašavatelje, kao i svaka intervencija u koju je uključeno puno dodatne tehnike i opreme, poput spuštanja iz helikoptera.
Kao jedan od problema s kojim se sve češće susreću spašavatelji su svakako i lažne dojave. Zna se dogoditi da se ljudi lažno izgube ili insceniraju da su se izgubili.
Lažne dojave
„Posvađaju se, ili budu gore na Sljemenu, moraju biti dva-tri dana, a onda im se sviđa u Zagrebu, pa insceniraju da su se izgubili, a ustvari se nisu izgubili nego budu u gradu.“
„To se riješi sve, samo nije ugodno tražiti nekoga koga nema“, ističe Branko. „Nama spašavateljima to nije dobro i drago, tražiti nekoga, a on nije tamo. On je pobjegao negdje i skriva se i nije mu se ništa dogodilo. Često budu lažne dojave.“
No za budućnost Hrvatske gorske službe spašavanja, a posebno zagrebačke stanice – ne brine. Prema njegovim riječima, ima sasvim dovoljno mladih ljudi koji žele postati dio HGSS-a te koji se aktivno obučavaju za nove članove. Svake godine prime ih nekoliko.
Sve detalje razgovora s iskusnim spašavateljem Hrvatske gorske službe spašavanja gospodinom Brankom Šeparovićem pogledajte i poslušajte na našem YouTube kanalu.
