Prošlo je gotovo trideset godina otkako su posljednji put sirene za opću ili zračnu opasnost parale tišinu noći nekog hrvatskog grada. Drugim riječima, srećom, odrasle su generacije onih koji sada već imaju svoje obitelji, a koji se ne sjećaju kako je to, s najosnovnijim u ruci, spašavati sebe i djecu pred prijetnjom granata koje nesmiljeno padaju uokolo.
Kako je biti bez struje, vode, strepiti uz radijski prijamnik i slušati najnovije vijesti u nadi da će ta noćna mora što brže proći. No još je mnogo onih koji, kao da je bilo jučer, znaju kako je to bilo i dobro se sjećaju kako su im podzemna skloništa uvijek bila u mentalnim mapama. U svakom su trenutku znali gdje je najbliže, jer skloništa su često značila granicu između života i smrti.
Desetljeća su prošla u miru, no nad svijetom se opet nadvio zlokobni miris prašine, dima i uništenja. Geopolitički analitičari složni su kako je malo kada u suvremenijoj povijesti rat bjesnio na toliko bojišta kao danas, a kada se pogleda karta našeg svijeta, sve ovo što se događa, koliko god se činilo daleko, zapravo je zastrašujuće blizu Hrvatskoj.
Stručnjak za krize otkrio: ‘U slučaju rata, ovo je najsigurniji kvart u Zagrebu’
Ključni dio
Većina građana tako nema ni približna znanja o tome što bi trebalo učiniti oglasi li se znak uzbune, možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti da bi vrlo malo njih znalo prepoznati razliku između signala za opću opasnost, zračnu opasnost ili prekid opasnosti. Skloništa su pak posebna priča i gotovo nitko ne zna gdje bi se sklonio u slučaju opasnosti.
Medijska je to tema proteklih dana koja se relativno površno obradila u ponekom prilogu. Doznali smo tako da u metropoli skloništima upravlja Grad Zagreb te stambene zgrade u kojima su skloništa građena. No stvarna situacija na terenu nije bajkovita.
Kako doznajemo od gradskih službi, u Zagrebu trenutno postoji oko 1000 skloništa, od kojih s 83 upravlja Grad Zagreb. Sva su ona građena šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Grad se brine o njima, što konkretno znači da ih se jedanput godišnje obiđe, ustanovi da su i dalje na svome mjestu i to je otprilike to.
KONAČNO Grad Zagreb objavio popis atomskih skloništa: Sa 176 upravlja grad, a samo 10 je javnih!
Pokazno sklonište
U obilazak takvog jednog, koje Grad Zagreb, čini se, koristi kao pokazno sklonište jer baš u njega uvijek vode medije, otišli smo na zagrebačke Vrbane, u Siječanjsku ulicu. Stepenicama se spuštamo desetak metara pod zemlju, do prvih, teških čeličnih vrata. Iza njih su prostorije koje su predviđene za sigurnost otprilike 150 građana u slučaju katastrofe.
Sklonište je opremljeno metalnim krevetima na tri razine, toaletima bez odvodnje (princip sakupljanja fekalija u kanistre), na kojima je naglašeno da ih se ne koristi osim u slučaju krajnje nužde, a u jednoj je prostoriji nekoliko ormarića s veoma oskudnim i očito dosta starim dijelovima prve medicinske pomoći, koju čine nekoliko gaza i osnovnih lijekova, bez adekvatnijeg medicinskog pribora.
Sklonište ima struju, nema grijanje, a prema zakonskim odredbama, uz glavni ulaz ima i jedan pomoćni – maleni otvor u betonu kroz koji će se teško provući osoba s invaliditetom ili teško pokretna osoba. Ključni je dio u jednoj od prostorija, sustav odvodnje ustajalog zraka koji je, uvjeravaju nas u Gradu Zagrebu, u funkciji i uredno održavan. Osim toga, u skloništu se još nalaze spremne vreće s pijeskom za dodatno utvrđivanje, kao i lopate u slučaju potrebe raskopavanja i raščišćavanja izlaza kada opasnost jednom prestane.
Čelik i beton
“Zakonom o sustavu civilne zaštite jedinicama lokalne samouprave povjereno je upravljanje i održavanje skloništa na njihovu području. Ona se po svojoj vrsti dijele na javna (nalaze se na javnoj površini), blokovska (određena za potrebe bloka zgrada u naselju) i kućna (sklonište koje pripada zgradi u kojoj se nalazi).
Grad Zagreb upravlja javnim i blokovskim skloništima, dok se kućna skloništa smatraju zajedničkim dijelom stambene zgrade, koje na temelju Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Uredbe o održavanju zgrada, upravitelji stambenih zgrada trebaju održavati u graditeljskom i funkcionalnom stanju nužnom za normalno korištenje, što se financira sredstvima zajedničke pričuve utvrđene međuvlasničkim ugovorom suvlasnika stambene zgrade.
Kućna skloništa predana su u posjed i na upravljanje pojedinim zgradama u kojima se nalaze, jer ta skloništa i služe isključivo za sklanjanje stanovnika te zgrade. Grad Zagreb upravlja s 83 skloništa, 10 javnih i 73 blokovska, od kojih je jedno blokovsko sklonište na adresi Cenkovečka 8-12 u suvlasništvu Grada Zagreba i Republike Hrvatske”, objašnjavaju u Gradu Zagrebu.
Stanari ušli u zagrebačko atomsko sklonište: Odmah su primijetili jedan problem
Nevjerojatan primjer
No, istražujući ovu temu, točnije samo malo grebući po njezinoj površini, naišli smo na gotovo nevjerojatan primjer. Tako se jedno atomsko sklonište iz vremena kasnih šezdesetih nalazi u Strohalovu prilazu u novozagrebačkom naselju Utrini. Nalazi se tik uz stambene zgrade, nedaleko od utrinskih bazena, a izvana gledano, ima oblik karakterističnog brdašca, prema arhitekturi tadašnjih atomskih skloništa.
Prostire se na čak pet stotina četvornih metara u desetak prostorija, a od atomskog udara ili kakve druge opasnosti građane, osim čelika i betona, štite i golema, deset tona teška vrata. Svime time već 23 godine upravlja samo jedan čovjek, Nenad Cvitković. Vitlajući ključevima tog skloništa, kaže kako je zbog svega već izgubio živce i ključeve skloništa samo želi dati nekom drugom, ali problem je što nema komu.
“Supruga i ja pokrenuli smo Stolnoteniski klub Novi Zagreb i Hendi ping ligu u kojoj su u stolnoteniskim turnirima uživale stotine, ma tisuće djece s invaliditetom i drugim poteškoćama. Prije dvadesetak godina obratio sam se mjesnom odboru moleći da mi ustupe neki prostor kako bi djeca mogla trenirati, kako bismo mogli organizirati natjecanja, turnire i slično. Tada su nam omogućili da svoje aktivnosti održavamo u ovom skloništu koje je bilo u vlasništvu nekadašnje teritorijalne obrane, danas bi to valjda bila civilna zaštita, ne znam.
U lošem stanju
U svakom slučaju, sklonište je bilo u vrlo lošem stanju. Dosad sam, kako kroz klub, tako i iz vlastitih sredstava, uložio najmanje 40.000 eura u njegovo održavanje. Napravili smo nove podove, uredili i okrečili zidove, izbacili ni sam ne znam koliko smeća, narkomanskog pribora i slično. Napravili smo, vjerujem, najljepše i najurednije sklonište u Zagrebu, u kojem su nas, na stolnoteniskim turnirima, posjećivali pjevači, slavni sportaši…
Pritom smo se uvijek držali onoga da to nije naše igralište nego javno sklonište koje se uvijek mora u kratkom roku isprazniti i staviti građanima na raspolaganje u slučaju bilo kakve katastrofe”, počinje priču Nenad Cvitković, inače vlasnik krojačko-trgovačkog obrta.
Kako bi sklonište bilo na visini zadatka, Nenad je sam uveo nove električne kabele, a ponosan je što je očuvao dvije izuzetno važne stvari u objektu – ventilacijski sustav za odvodnju ustajalog zraka te telefonsku centralu s pedeset parica spremnih za korištenje. Moglo bi ovo sklonište, tako, bez ikakvih problema biti kakav zapovjedni bunker u slučaju da se rat toliko proširi hrvatskom metropolom. Velik su problem stvarale i oborinske vode koje su uzrokovale poplave. Tisuće litara vode izbacio je krpama dosad Nenad Cvitković, pa se dosjetio rješenja odvodnje. Sklonište je opremio i radijatorima na struju.
Nakon napada SAD-a na Iran mnoge zabrinule ista stvar: Stručnjaci otkrili istinu o radijaciji
Izuzetno korisno
Sve se to pokazalo izuzetno korisnim kada je prije nekoliko godina Zagreb probudio razoran potres. Bilo je to u jeku “lockdowna” i pandemije koronavirusa. Na ulice Utrine izašli su uzbuđeni građani, starice u spavaćicama, majke s uplakanom djecom, a oko njih su lelujale pahulje susnježice i snijega. Kako se ne bi smrzavali na cesti, Nenad ih je smjestio u “svoje” sklonište, pruživši im utočište od vjetra i hladnoće. Bio je to zoran primjer toga kako na vrata Zagreba ne mora zakucati ratna katastrofa da bi ova skloništa pokazala svoju važnost.
“O tome tada nitko nije pisao, a ‘čestitku’ za naš trud i rad dala je samo Hrvatska elektroprivreda, isporučivši račun na četiri i pol tisuće tadašnjih kuna za utrošenu električnu energiju”, pomalo će cinično Nenad. Ogorčen je, kaže, što je samo njemu stalo do ovog vrijednog objekta.
“Već dvije godine zbog ovog se skloništa vodi sudski spor na Općinskom sudu u Zagrebu, u kojem Grad Zagreb tvrdi da je sklonište njegovo vlasništvo. Ja sam tu već 23 godine u posjedu i znam da to nije vlasništvo Grada, nego je bilo vlasništvo Republike Hrvatske. Meni je svejedno tko je vlasnik. Dapače, ja bih se ovih ključeva, a jedino ih ja imam, vrlo rado riješio, no to se ne može ostvariti samo tako, da netko kaže – daj mi.
Javno vlasništvo
Ovo je javno vlasništvo i ja ću ključeve predati onomu koga sud odredi, da ne bi poslije ispalo da sam sklonište bespravno predao nekomu. Meni je svega dosta. Sada kada opet prijeti opasnost od nuklearnog rata kao nekad u vrijeme hladnog rata, zaustavljaju me starije susjede. Pitaju me mogu li se kod mene ‘zapisati’ za mjesto u skloništu. Bilo bi smiješno da nije tragično. Ja im svima govorim da to nije moje, da je to naše, sklonište u vlasništvu građana, i da ja tu nemam koga što zapisivati”, kaže.
Tim je svojim postupkom Cvitković očito stao na žulj nekomu jer mu je prije dvije godine u skloništu, unatoč preplati električne energije, isključena struja. Utihnula su tada i stolnoteniska natjecanja, zbog čega mu je posebno žao. “Najviše mi je krivo zbog te djece i njihovih roditelja koji su ovamo uvijek rado dolazili. Naš klub i naša Hendi ping liga ostvarivali su velike uspjehe, učenicima s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju bili smo mjesto na koje su rado dolazili trenirati, družiti se, razvijati sportska znanja i vještine.
Danas je to raštrkano diljem Zagreba i od organizirane lige nema ništa. Suze mi krenu na oči kad se toga sjetim, a sve zbog nečije nebrige”, kaže Cvitković koji smatra da je sklonište u Utrini samo jedno od brojnih takvih slučajeva u kojima se vidi potpuna nepripremljenost Hrvatske za bilo kakvu ozbiljniju katastrofu.
Zagrebačku obitelj usred noći probudio jeziv zvuk: ‘Počela sam se tresti’
“Pametni vizionari”
Na to upozorava i Pavle Kalinić, nekadašnji šef ukinutog zagrebačkog Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama. “Atomska skloništa u Zagrebu u veoma su lošem stanju i utrinsko je sklonište, zahvaljujući entuzijazmu i osobnom angažmanu Nenada Cvitkovića, među rijetkim svijetlim primjerima gdje je očuvana najvažnija infrastruktura. Ipak, i u tom skloništu, kao i u svima, nedostaju filtri na sustavima dopremanja filtriranog zraka.
Ti su filtri u skloništima stari trideset, četrdeset, pa i više godina. Znam da smo, kada sam ja bio u Gradu Zagrebu, na sve strane, od Amerike do Njemačke, pokušavali pronaći zamjenske, ali takvi se više ni ne proizvode, to je proizvodila hrvatska tvornica koja je propala. Mnoga bi skloništa trebalo pomno obnoviti, pogledati što je u njima upotrebljivo, što nije, tko uopće upravlja sustavom u slučaju potrebe.
Što se dogodilo s povjerenicima za skloništa? Sve je to sada veoma nejasno. Zakon o civilnoj zaštiti je nedorečen. Kako bi se investitorima olakšalo, 2000. je ukinuta obaveza da se prilikom izgradnje stambenih zgrada moraju graditi skloništa. ‘Pametni vizionari’ izjavljivali su da u Europi više nikad neće biti rata. To je otvorilo put za gradnju podzemnih garaža. Na rat se zaboravlja, kao da ga nikad nije bilo i kao da nikada više neće biti nikakve ratne opasnosti.
Ležeran stav
Takav ležeran stav, bez obzira na to što, hvala Bogu, već desetljećima živimo u miru, ne bismo si smjeli dopustiti, kao što si to ne dopušta nijedna normalna, razvijena zemlja. Nama je ukinut i studij općenarodne obrane i društvene samozaštite, koji se provodio na Fakultetu političkih znanosti. Mi više nemamo ni dovoljno stručnjaka za to područje. Sve je to jako poražavajuće”, kaže Kalinić te dodaje kako bi se i garaže mogle preurediti da budu spremne služiti kao skloništa u slučaju opasnosti.
No trebale bi biti opremljene vodom, hranom, tuševima, sustavom za pročišćavanje zraka i kemijskim toaletima. To je, ističe, praksa u brojnim europskim zemljama. Kada bi se sada dogodila katastrofa koja bi ljude natjerala u skloništa, oni bi u njima mogli izdržati tek nekoliko dana. U nekim skloništima ima spremnika s po 700 litara pitke vode i to je sve. Građani bi ovisili o vlastitim zalihama hrane, tek bi u ponekom skloništu zatekli grijanje, nitko ne zna tko bi donio madrace, deke…
Loša ideja
“A što kada tih desetak dana prođe? Hoće li se građani prije smrznuti, umrijeti od gladi ili ugušiti od nekvalitetnog zraka u skloništu”, pitaju naši sugovornici.
Smatraju da je loša ideja bilo i ukidanje Državnog ureda za zaštitu i spašavanje, koji je integriran u sustav civilne zaštite pod ingerencijom i upravljanjem Ministarstva unutarnjih poslova. “Tu je ostala jednako nesposobna ekipa, samo se promijenilo ime”, kaže Kalinić.
Time se došlo do situacije da nitko sa sigurnošću ne može reći čak ni tko je vlasnik, a kamoli nadležan za što kada su posrijedi atomska skloništa. Ne postoje jasni protokoli tko bi građane trebao uvesti u skloništa, tko će voditi evidenciju koliko ih je unutra, trebaju li ili ne agregati u slučaju prekida opskrbe električnom energijom… Situacija je ukratko, kažu naši sugovornici, veoma loša.
Zabrinjavajuća situacija
Pavle Kalinić, nekadašnji šef ukinutog zagrebačkog Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama, već četiri godine uporno ponavlja isto, ali zasad bez uspjeha. “Situacija na terenu veoma je zabrinjavajuća, a sada kada je ukinut i nekadašnji ured, sve je u potpunom rasulu. Ured je bio ustrojen tako da trenutno izlazi na teren i pruža podršku 24 do 48 sati od izbijanja katastrofe, kada je rok da stvari u svoje ruke preuzme država.
A država je sve samo ne organizirana. Kod potresa se pokazalo da za to nije sposobna. Pandemija koronavirusa pokazala je da su zalihe hrane u robnim rezervama nedostatne za mjesec dana. To je apsolutno neprihvatljivo.
Robne zalihe morale su, a i bile su nekad, takve da mogu hraniti stanovništvo najmanje četiri do pet godina. Kamo su te stvari nestale, nitko ne zna, a još je manje jasno zašto se robne zalihe ne obnavljaju”, kaže Kalinić.
Neki su već otišli, a mnogi razmatraju preseljenje iz Zagreba: ‘Neizdrživo je toksičan’
Sjećanje na Černobil
“Možemo se samo nadati da smo Vladimiru Putinu malena i relativno nezanimljiva zemlja. Ali sjetite se černobilske katastrofe. Radijacija je tada došla i do Zagreba, u Hrvatskoj se nije smjela jesti zelena salata i drugo lisnato povrće. Ne znam tko uopće danas, osim mene koji sam očito fanatik na takve stvari, ima gumena odijela i Geigerov brojač u skloništu.
Sve je to veoma amaterski, jako loše posloženo i nekad mi se čini da se možemo samo moliti da sve ovo ludilo s ratnim zbivanjima u svijetu prestane. No ako se to i dogodi i ako nas rat zaobiđe, tek nam to treba biti poticaj da se napokon malo trgnemo i da u godinama koje su pred nama počnemo ozbiljnije sagledavati situaciju.
Skloništa su stara, nekorištena, svako bi trebalo pomno pregledati, ustanoviti nedostatke, poraditi na infrastrukturi, izraditi nove planove sustavnog upravljanja, educirati stanovništvo, dovesti stvari u red. Možda se to do prije nekog vremena nije činilo važno, ali nadam se da ćemo sada postati svjesni koliko jest važno, prevažno. U pitanju su ljudski životi s kojima se na ovaj način igramo”, kaže Nenad Cvitković.
