Velečasni Tomislav Šagud pokrenuo je prije pet godina seriju članaka o problemu pornografije, potaknut iskustvima iz pastoralnog rada, gdje je uočio sve veće probleme povezane s njezinom raširenošću. Budući da tada na hrvatskom jeziku nije bilo mnogo relevantnih materijala na tu temu, odlučio je istražiti problem i podići svijest javnosti.
O toj su temi u emisiji “Argumenti” Hrvatskog katoličkog radija u ožujku raspravljali dr. sc. Krunoslav Puškar, vlč. Tomislav Šagud i psiholog Matej Čuljak. Velečasni Šagud u emisiji je iznio iskustva s ispovjedi u kojima je primijetio da ovisnost o pornografiji uzrokuje probleme poput povećane agresije, želje za imitiranjem nerealističnih odnosa kakvi su prikazani na pornografskim uradcima te gubitka želje za stvarnim partnerom.
“Mnoge žene dolaze na ispovijed potpuno izgubljene i užasnute jer ih muževi prisiljavaju da u bračnim odnosima oponašaju scene iz pornografskih filmova. Kada im se usprotive, supružnici postaju agresivni, što često rezultira time da žene, radi očuvanja mira u kući, pristaju na nešto što ih kasnije ispunjava sramom i osjećajem bezvrijednosti”, opisao je svećenik potresna iskustva koja mu ljudi povjeravaju.
‘Ne brinu me prisluškivanja’
Iako je to rekao u interesu javnosti, kako bi upozorio na rašireni problem, bez navođenja ikakvih imena ili opisa ljudi čija je iskustva podijelio, neki bi mogli smatrati da je takvo obraćanje o onome što je izgovoreno u ispovjedaonici protivno privatnosti koja bi ondje trebala biti osigurana vjernicima. Stoga smo pitali čitatelje imaju li privatnost u ispovjedaonici ili svi mogu čuti što su ispovijedali svećeniku.
Stigli su nam razni odgovori, od onih koji kažu da je ispovijed privatna čak i kad je na otvorenom, do onih koji kažu da se ispovjede samo pred Bogom. “Kad je znala biti ispovijed i na otvorenom nikad nisam čula kaj ljudi pričaju svećenicima”, “Ima privatnost, a ima i na otvorenom (opet dovoljno daleko od ostalih da te se ne čuje) tak da možeš slobodno sam odlučiti kako hoćeš”, neki su napisali da je stvar izbora vjernika hoće li se svećeniku povjeriti u ispovjedaonici ili na otvorenom.
“Ako je moj život nekome toliko zanimljiv, neka sluša. Takva sam osoba da ću rado podijeliti sve probleme i mišljenja dobra ili loša. Još su meni znali reći ‘dobro, ne bismo više slušali’, a ja njima, ‘pa čekajte još malo nisam gotova’. Zato me i ne brinu razno razna slučajna ili namjerna prisluškivanja na bilo kojem planu jer realno nemam što sakriti. Sve što kažem svećeniku mogu reći i drugima. Ali generalno, manje, više lijepo se to organizira da nisam još bila negdje gdje nisam imala takvu privatnost. Sad od župe do župe je i kako tko organizira”, jedna korisnica je iskreno opisala svoje iskustvo.
‘Ne trebam posrednika’
“Nemam potrebu neznancu pričati o svojim privatnim stvarima”, “Ako Bog sve vidi i sve čuje, čemu onda priče svećeniku, Bog će nam sam dati po zasluzi… Fakat ne vjerujem u tu instituciju crkve i sve što su svećenici izmislili”, “Ne trebam posrednika između Boga i mene!”, neki vjernici napisali su da ne idu na ispovijed u crkvu.
Ispovijed, poznata i kao sakrament pomirenja, osim duhovnih, može imati i psihološke koristi, jer vjernici mogu osjećati olakšanje nakon što nekome povjere svoje grijehe. Može pomoći ljudima da pronađu unutarnji mir i pomire se s prošlošću. Međutim mnogi građani opisuju i neugodna iskustva na ispovjedima te smatraju da svoje grijehe mogu povjeriti izravno Bogu.
Svećenik o tome što mu mnoge žene ispovijedaju: ‘Užasnute su i ispunjene sramom’
