Davnih dana stari Zagrepčani govorili su čisto kajkavskim narječjem, s obilježjima koja su bila vrlo bliska jeziku u Varaždinu, Krapini i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Međutim tijekom Austro-Ugarske vlasti, Zagreb je imao snažne administrativne i kulturne veze s Bečom, pa su tako u jezik uneseni brojni germanizmi i manji broj hungarizama.
Od 20. stoljeća nadalje, u Zagreb su se masovno doseljavali ljudi iz različitih krajeva Hrvatske, pa se dijalekt udaljio od kajkavštine i približio štokavštini, čime je stvoren i gradski štokavsko-kajkavski miks. Također zbog velikog utjecaja medija i interneta u jezik je uneseno sve više anglizama i stranih izraza, pa tako danas Zagrepčani, pogotovo mlađe generacije, govore posve drugačije nego prije samo dvadeset godina.
Nedavno je na društvenim mrežama netko pitao gdje je nestao stari zagrebački, jezik s izrazima kakve možemo čuti u starim domaćim filmovima, poput kultnog zagrebačkog klasika “Tko pjeva zlo ne misli”. “E sad… ‘Ljubim ruke milostiva…’ ni ja skoro nikad nisam čuo. ‘Kak ste mi kaj’ još uvijek koristim. Ti neki Zg izrazi i specifične riječi, naš sleng, i dalje postoji, ali evoluira. Istini za volju nikad mi nisu bili dragi germanizmi i za njima ne žalim”, napisao je, pa pitao je li taj “gospodski Zagreb” kojeg se starije generacije prisjećaju s nostalgijom uopće ikad postojao.
‘Misliš na zagrebačku predratnu buržoaziju’
“Da skratim… koliko je ta neka, po meni, romantizirana verzija Zagreba prije valova migracije odasvuda stvarno postojala a koliko smo si to sami utuvili u glavu gledajući Šafraneka i Fulira? Kaj mislite da je neki šljaker s Trešnjevke (a da ne podcjenjujem šljakere s Trešnjevke) govorio ‘Ljubim ruke milostiva’? Kak da ne. I ne, ovo nije tema na kojoj se*em po dotepencima. I moja žena je dotepenka, ali mislim da mi u glavi imamo neki ne baš realnu sliku nekog jako kulturnog, finog, čistog ‘Europejskog’ grada koji, lako moguće, nikad nije ni postojao ili je postojao od Trga do Kvatrića na jednu stranu, pa do Kolodvora na drugu, i do Britanca ne treću… Gornji grad i kaj još… Tkalča je bila sirotinja teška. Još se sjećam onih potleušica koje su nekad davno tam stajale”, raspisao se ovaj Zagrepčanin.
Netko mu je brzo odgovorio da je u Zagrebu doista bilo uglađenih ljudi koji su tako govorili. “Ono na što ti misliš je zagrebačka predratna buržoazija. Akademici, činovnici, profesori, liječnici, odvjetnici, vojna lica… kojima je njemački jezik bio obavezan u službi, pa su i nakon rata nastavili koristiti kombinaciju njemačkog i hrvatskog s puno germanizama. To je prije generacija tvog djeda nego oca. Ostali purgeri koji se spominju (npr. Črnomerec, Trešnjevka, u biti sve van Gradeca i Kaptola) su oduvijek bili i ostali Prigorci i kao takvi govore kajkavštinu”, ponudio je odgovor jedan korisnik.
Drugi su se nadovezali da je takvog govora doista bilo, no da ga je rabila starija generacija. “A to je vise old school ekipa, sada 70 i 80-godišnjaci, najčešće sam od njih to doživjela u zadnje vrijeme. Baš je lijepo čut, iako izumiru takvi maniri s tim godištem“, “Da su ljudi prije bili pristojniji, jesu, to nije mit. Druga stvar kak su se izražavali”, “Ima ih, ali su već stari. Imao sam ja profesora na faksu kaj je govorio ko Zagrepčanec iz 60-ih jer je valjda tad bio mlad. Nakon tog je ona generacija 80-ih i taj govor. Ovo kaj ti pričaš je valjda generacija prije tog mog profesora. Ugledna gospoda grada Zagreba. Iskreno, nikad mi se nije sviđalo to, zato i ne volim centar. Velika doza snobizma”, pisali su Zagrepčani.
Zagrepčanin zavapio što mu se dogodilo u njegovom gradu: ‘Ovo više nije ‘moj’ Zagreb’
‘Sjećam se kak su profe hrvatskog šizile’
Jedna korisnica podijelila je i da je u njenoj generaciji bilo takvih “Zagrepčaneca”. “Evo, ja još nemam 40 godina i u razredu sam imala pravog zagrebačkog dečka iz zagrebačke fine obitelji i bome, govor mu nije bio daleko od Fulira. Nije bilo ‘ljubim ruke milostiva’ jer je bio u školi, ali mogao si ga stavit da razgovara s Fulirom i ne bi skužio neku razliku”, podijelila je.
Neki su za propast starog zagrebačkog okrivili profesore i književni jezik, neki “dotepence”, a neki jednostavno zub vremena. “Maniri i govor nisu fiksni, nego se mijenjaju s vremenom. I kad sam ja odrastao drugačiji je sleng bio nego danas, tako vjerojatno iz generacije u generaciju. Od starinskih izraza, servus kažem jedino kad se penjem na Sljeme nekome tko se spušta”, “Baš mi je danas stara rekla kak se sve manje priča zagrebački, ali nije na dotepence svalila ništa, već je tak bil naputak da se odmalena gura književni jezik. Sjećam se kak su profe hrvatskog šizile ak si rekel kaj il koju god riječ, a da nije na književnom”, pisali su Zagrepčani.
