Obilježavanje Dana Udruge invalida rada Zagreba tradicionalno okuplja članove, suradnike i predstavnike institucija s kojima Udruga surađuje. Ove godine UIR Zagreba obilježava 59. obljetnicu svoga rada, tijekom kojeg je izrasla u jednu od najznačajnijih udruga u području zaštite prava i interesa invalida rada. Koliko je teško brinuti se o osobi s invaliditetom pokazuje i priča hrabre majke Vesne.
„Kad sam rodila svoju kćer, obećala sam joj da ću je čuvati od svega lošeg na ovom svijetu. Nisam znala da će život biti toliko nemilosrdan i da će ona od malih nogu morati nositi križ koji nije birala. Moja kćer je u invalidskim kolicima i već godinama živimo život pun prepreka, ali i ljubavi kakvu samo majka i dijete mogu dijeliti.
Najteže mi je gledati je kako se bori s nečim što je drugima prirodno i lako hodanje, penjanje stepenicama, odlazak u školu, čak i običan izlazak u park. Ona se smiješi i kaže mama, sve je u redu, ali ja u njenim očima vidim koliko je boli što ne može poput svojih vršnjaka. Srce mi se svaki put slomi, ali pred njom ne smijem pokazati suze. Ja moram biti jaka da bi ona imala oslonac“, počinje priču Vesna, majka djevojčice koja zbog svog invaliditeta ne može što mogu i njezini vršnjaci.
Majka je sve, njegovateljica, učiteljica
Život majke njegovateljice znači odricanje, kaže Vesna. Nema odmora, nema pravog sna, nema slobodnog vremena. „Moj svijet se vrti oko njezinih potreba od jutarnjeg ustajanja, presvlačenja, hranjenja, odlaska na terapije, do kasnih noćnih sati kad je tješim zbog bolova ili nemira. To nije teret, to je moja ljubav, ali ponekad se osjećam iscrpljeno, kao da više nemam snage“, kaže naša sugovornica.
Pomoć društva ili institucija izostane, pa kako kaže Vesna sve mora sama. Kaže kako je majka, njegovateljica, medicinska sestra, učiteljica, prijateljica, administrator, sve što treba njezinoj kćeri. „Društvo često zaboravlja na nas. Dok drugi roditelji brinu o školskim ocjenama ili izletima, ja brinem hoće li biti dovoljno rampi, hoće li imati pravo na asistenta, hoću li uspjeti isposlovati još jednu fizikalnu terapiju. Najgore je kad naiđem na zid birokracije, kad me šalju od šaltera do šaltera, a ja molim za ono što bi mojoj kćeri trebalo pripadati“, kaže Vesna.
Kao i svaka majka Vesna ne posustaje, bori se i dalje za svoju kćer. „Unatoč svemu, ona je moje svjetlo. Naučila me strpljenju, hrabrosti i zahvalnosti. Kad se smije, zaboravim na bol. Kad mi kaže: Mama, volim te , znam da se borim za pravu stvar. Ne znam što nosi sutra, ali znam da ću biti uz nju dok dišem. Ona je moj razlog da ustanem svako jutro i moj podsjetnik da ljubav može biti jača od svih prepreka“, poručuje hrabra majka.
