Prije nekoliko tjedana, pod okriljem noći i relativno slabog osvjetljenja pothodnika, nekoliko se muškaraca okupilo s kapuljačama i maramama. Sprej u jednoj, sprej u drugoj ruci i stalni oprez. Dok jedan crta, drugi gleda tko se spušta u pothodnik jer je njihova umjetnost – ilegalna. Upravo smo i sami svjedočili takvoj sceni u pothodniku koji se nalazi blizu Selske ceste, na križanju odmah poslije impozantne zgrade crne boje gdje se nalazi Lauba.
Dečki su, koliko smo uspjeli primijetiti, završili svoj projekt za otprilike sat vremena i tako unijeli malo živosti u sivilo gradske arhitekture. Nije to bila neka visoka umjetnost, ali boje i poruke su tu. Koliko god nekima prizemne one bile. Upravo nas je njihova umjetnost nagnala da istražimo što ima i što će biti s pothodnicima u Zagrebu, koji se naveliko obnavljaju i moderniziraju.
Prisjetimo se, krajem rujna i početkom listopada ove godine moderniziran je pothodnik u Utrinama, i to uz veliki oslikani mural na zidovima, što je djelo grupacije umjetnika koja se krije iza imena ZID. Postaje jasno, graffiti i slični oblici izražavanja više nisu kontrakultura u očima vladajućih. Ima li mjesta za kontrakulturu na zidovima koji su dali obojati vladajući? Pitali smo to Leonarda Lesića, jednog od onih koji su oslikali pothodnik u Utrinama. On nam se prigodno javio iz Duge Rese gdje je upravo završio još jedan projekt, i to u pothodniku. No, to je već druga priča.
Objavljuje Leonard Lesic u Utorak, 23. srpnja 2024.
‘Ja sam stari romantičar’
Naime, tamo je zajedno sa Nikolom Vukmanićem emu Kunstbunker galeriji u pothodniku pokraj željezničke stanice u Dugoj Resi postavili su izložbu slika “Street Art” . Sprejevi su posvuda, više nije riječ o umjetnosti koja se “šikanira” u koš vandalizma. Poruke i motivi se mijenjaju kako vremena idu dalje, a umjetnost na zidovima je tu da nas podsjeti tko smo i što smo, i najbitnije, gdje idemo.
Tako je primjerice ovaj novooslikani zagrebački pothodnik, prvi u nizu onih koji su dobili novo ruho, cijeli u znaku krajnosti. Podloga je višebojna, budi energiju, dok su likovi ispred tog platna nacrtani bez boje, čime stvaraju kontrast i zbilja su zanimljivo za pogledati na zidu. Uostalom, potvrdit će vam to i mnogobrojni posjetitelji nedavno završenog Interlibera koji su baš tim pothodnikom prolazili na putu za paviljone našeg velesajma.
Kada govori o zidovima i crtanju, smatra kako je današnja stvarnost pomalo kontradiktorna. “Pošto sam i dalje stari romantičar za mene riječ legalno i street art su kontradiktorni. No prošlost se ne može vratiti, pa je dobar i ‘taj legalni’. Sve dobre stvari se dogode spontano, divlje i s uzbuđenjem, tada može nastati i subverzija. No lijepo je i kad se možeš slikarski izraziti i legalno napraviti neku pozitivu koja ima smisla”, priča nam.
Iz Klaićeve bolnice objavili novost za malene pacijente: ‘Napokon je stigao i taj dan’
‘Edukacija i sazrijevanje’
Pričali smo i o toj starinskoj romantici. Kako smo napomenuli na početku teksta, i dalje se umjetnost ovakvog tipa stvara “poskrivečki”. On smatra da im se možda i treba dati neki poligon da se izraze legalno, a ne da na svaki prolazak tog poprilično prometnog pothodnika, u strahu gledaju tko dolazi. “Edukacija i sazrijevanje nije floskula za baciti. Ako će dobiti legalnu priliku za naslikati naprimjer neki tenk ili crnilo, oni će to i napraviti. Što je pogrešno”, zaključuje.
Za kraj smo prokomentirali i plan Grada Zagreba da oslika još devet pothodnika. Nakon grupe ZID ići će novi natječaj, pa je za očekivati da će zidovi na svakom mjestu biti drugačiji. Pitali smo Leonarda, koji su uopće prikladni motivi za takav prostor u kojem privremeno obitava široka lepeza posve različitih ljudi.
“Traženje prikladnog motiva ponekad je podulji proces. Treba biti kreativan i istraživati. Prilagoditi kompoziciju mjestu gdje se nalazi, boje također. No opet sam protivnik slikanja murala ”Eiffelovog tornja pored Eiffelovog tornja”. Vjerujem da treba uvijek iznenaditi, dati neki pozitivni impuls prolazniku.
Lav Paripović smatra da nam zidovi trebaju
Zanimljivo, dok čekamo da se i ostali obnovljeni pothodnici oslikaju, pratimo što se događa po gradskim zidovima. I tu ima promjena, Grad se odlučio obračunati sa šaranjem uz privatnog kontraktora koji je krenuo u uklanjanje išaranih fasada u centru Zagreba. Paralelno s tom akcijom, mi smo kontaktirali akademskog slikara Lava Paripovića kako bi dobili uvid u stanje na zagrebačkoj sceni. Kako kaže, apsolutno je nužno da se legaliziraju zidovi za crtanje.
“Ako se to ne dogodi, očekujte frustracije, šaranja i uništavanje imovine. Čim nema komunikacije, dolazi do problema. Mladima je najlakše kupiti sprej i krenuti u akciju, a ni samu ne znaju kako krenuti”, pojašnjava nam Lav. “Te mlade treba učiti da se ne šara po novoobnovljenim fasadama, da se ne šaraju spomenici i tako dalje”, dodao je.
Popričali smo i o budućnosti. Čeka se javni natječaj kako bi i drugi pothodnici, ne samo onaj u Utrinama, dobili novi sjaj. “To čak ne mora biti niti boja, može biti i keramika kao neke vanjske jedinice. Plus lako se čisti i uvijek izgleda svježe. Kada govorimo o projektu koji si spomenuo, mislim da se trebamo okrenuti nekoj zagrebačkoj tradiciji. Fali toga. Primjerice, smjer Nove Tendencije” kaže Paripović.
View this post on Instagram
Zid kao vox populi
Za one koje zanima, Nove tendencije označavaju manifestaciju koja se održavala u Zagrebu u periodu od 1961. do 1973. godine. Tamo su izlagale veličine poput Srneca, Knifera, Picelja i ostalih. Kaže nam sugovornik da smo poprilično “uski” kada su u pitanju takva poimanja, a tako uopće ne treba biti. Inače, zanimljivo je odgovorio na našu malu provokaciju i pitanje o razlici umjetnosti i šaranja. Kaže Lav “vrijeme će pokazati”.
Na kraju dana, najbitnije je na neki način obojati sivu svakodnevnicu. Ostavština socijalističke arhitekture u Zagrebu nije toliko dominantna, ali kolotečina jednoličnih prolaza pod zemlje može biti demotivirajuća. Ovako, uz malo boje i puno mašte, naši umjetnici popravljaju raspoloženje prolaznicima svakog dana. I hvala im na tome. Crtali oni sa ili bez dozvole.
Tu su i oni koji šaraju zidove. Za razliku od umjetnika koji crtaju, njihov rad se smatra vandalizmom koji ne daje, već oduzima vrijednost. No i te poruke s pročelja fasada u centru nešto znače. Kakva god poruka bila, zid je često prešutni vox populi. Krene na tribini stadiona, završi na zidu. U vrijeme kada su regulacije i zabrane osnova narativa, sprej i poruka su sve što je nekima potrebno.
