Kapa je zagrebački branitelj s Malešnice, a originalno s Peščenice. Kaže, dovoljno je reći Kapa i oni koji trebaju znati, znati će tko je. S nama je podijelio svoja sjećanja na vojno – redarstvenu akciju Oluja, tijekom koje je i sam služio u borbama.
“Ne može se baš opisati osjećaj”, kaže Kapa kada smo ga pitali kakvi su mu osjećaji bili uoči Oluje.
“Znajući da sam propustio Bljesak zbog ranjavanja, zbog čega mi je bilo jako žao, a bio sam relativno dobro oporavljen od ranjavanja, nisam mogao odoliti pozivu da branim domovinu”, govori nam Kapa.
“Čak su me i odgovorili, govorili su mi da sam šepav i kljakav, ali ja sam ipak odučio ići”, kaže odlučno.
Veselje i razbibriga sve do mučne tišine
Kapa nam priča o tome kako je otišao u vojsku nakon sastanka Udruge hrvatskih branitelja na kojoj je rečeno da se kreće u akciju. No, momci koji su se okupljali u središtu udruge na Trešnjevci nisu znali gdje se ide, a niti da je u pitanju akcija koja će osloboditi većinu okupiranog hrvatskog teritorija.
“U to vrijeme bio sam predsjednik ogranka Udruge dragovoljaca na Volovčici, tamo smo uoči Oluje, ne znajući što se zapravo sprema, prema informacijama koje smo imali, odlučili sastaviti vod u sklopu HV-a, od nekih 30-ak zagrebačkih dečki. Preko noći smo ih okupili koji će biti priključeni postrojbi HV-a”, govori nam Kapa, a na pitanje jesu li znali gdje idu, govori – “kada se dođe, znat ćete gdje se ide”.
Kada su se okupili na dan odlaska u akciju, ne znajući da idu u Oluju, kaže nam Kapa, “atmosfera je bila odlična”. Priča kako su se veselili i šalili u busu sve do jednog trenutka.
“Bilo je veselo sve dok nismo došli do odredišta. Onda nastaje muk, tišina, nema razgovora, paljenja cigareta, ničega. Samo šutiš i čekaš zapovijed kad kreće akcija”, priča Kapa.
Iako nisu znali da će i njihovo djelovanje doprinijeti oslobođenju Hrvatske, davali su sve od sebe, jer tako to ide u ratu.
“Dobivali smo izvještaje sa zakašnjenjem jer su vijesti jako sporo i slabo dopirale do nas”, govori Kapa.
“I onda smo saznali za Oluju, ali još uvijek nismo išli doma, proveli smo idućih 47 dana na terenu, kada su došli drugi vojnici da nas zamijene.
Naravno da sam ponosan!
Kada smo ga upitali kako danas gleda na Oluju i ispunjava li ga ta akcija ponosom, brzo odgovara – “naravno da sam ponosan”!
“Nisam ja neki veliki emotivac, ali ta je akcija bila kruna cijelog rata, težnje za slobodom”, kaže i dodaje “prave emocije su bile tamo gdje su oslobođeni teritoriji, neki su plakali, neki se smijali, neki su slavili, a neki šutili”.
“E, to su bile emocije!”, kaže.
Za kraj, Kapa poručuje kako se zahvaljuje i pozdravlja sve zagrebačke dečke, sve one branitelje koji su težili za slobodom, a bili su spremni za nju dati i život.
Kaže i kako bi posebno htio pozdraviti sve mame i tate koji su odgojili sve te hrabre dečke, a napose Bad Blue Boyse, s kojima, čini se, započinje i završava svaka zagrebačka priča.
