Danas se obilježava Svjetski dan fotografije, a Lijepa naša može se pohvaliti velikim brojem uspješnih umjetnika iza objektiva. Tako su 2018. godine u cijenjenom natjecanju Sony World Photography Awards čak četiri Hrvata ušli u uži izbor od 50 najboljih svjetskih fotografa, a to su bili Paul Lukin, Petar Sabol, Josip Mišković, Marjan Radović.
Osim što je ovo idealna prilika za pohvaliti naše uspješne fotografe današnjice, to je i idealan trenutak za prisjetiti se legendarnog zagrebačkog fotografa Toše Dabca, koji je ovjekovječio mnoge scene iz našega grada, a posebno je stavljao fokus na socijalnu tematiku.
Tošo Dabac, najpoznatiji zagrebački fotograf, čije su socijalne fotografije dokumentirale 20. stoljeće, rođen je 18. svibnja 1907. godine. Rodio se u Novoj Rači pored Bjelovara, a školovao se u Zagrebu. Ne završivši Pravni fakultet, zapošljava se u podružnici filmske kompanije Metro Goldwyn Mayer, gdje radi kao prevoditelj i urednik njihovog časopisa. Usporedno s poslom počinje se zanimati za fotografiju, a prva koja je sačuvana je panorama Samobora iz 1925. godine.
Otvorio atelje u Ilici
Od početka 1930-ih počinje raditi kao fotoreporter i započinje ciklus Ljudi s ulice (1933. – 1937.) po kojem je kao kroničar zagrebačke ulične svakodnevice ostao najviše zapamćen. Jedan je od osnivača i glavnih predstavnika Zagrebačke škole umjetničke fotografije. Imao je atelje u Ilici 17, u kojem je radio tridesetak godina. U međuvremenu razvija i međunarodnu karijeru izlažući svoje fotografije u europskim galerijama, a uskoro kreće i na američku turneju gdje njegove fotografije dobivaju niz nagrada.
Godine 1943. odlazi u partizane, a nakon rata posvećuje se snimanju pejsaža i kulturnih spomenika duž Jadranske obale. Istovremeno nastavlja izlagati na više Svjetskih izložbi u Europi te surađuje s brojnim svjetskim časopisima.
Tijekom Drugog svjetskog rata s Marijanom Szabom otvara novi atelje u Zagrebu na adresi Ilica 17, koja se zbog toga i danas zove “Tošin kutak”. Iz ljubavi prema Zagrebu 1943. godine objavljuje knjigu “Metropola Hrvata”. Zagreb mu postaje neiscrpan izvor inspiracije, a posebno se fokusirao na prikaz ljudi slabijeg imovinskog statusa. Godine 1951. dobiva zvanje majstora fotografa kada ga Međunarodna federacija fotografske umjetnosti proglašava počasnim članom.
Održao tek jednu retrospektivnu izložbu
Unatoč tome što je smatran jednim od najvažnijih hrvatskih fotografa, njegova jedina retrospektivna izložba održana je tek pred kraj života, 1968. godine. Umire nekoliko dana prije svog 63. rođendana u autobusu, a njegov atelje preuzima nećak Petar Dabac.
Koliko nadimaka za kvartove u Zagrebu znate: ‘Čuo sam Črnkas, Šnjefka i Špaolin’
Danas se oko dvije stotine tisuća negativa i fotografija vezanih uz Zagreb čuva u Arhivu Tošo Dabac, smještenom u Muzeju suvremene umjetnosti. Od njegove smrti, Arhiv je postao središte za ljubitelje fotografije i umjetnosti. Izložbom u Parizu 1992. godine, Dabac je potvrđen kao dio svjetske fotografske baštine.
