U Ilici je otvoren Muzej zaboravljenih priča, koji je posvećen očuvanju hrvatske usmene predaje i starohrvatske mitologije, a u njemu su predstavljena različita bića i stvorenja iz narodnih priča i mitova, poput vila, vještica, vodenih ljudi i drugih strašnih stvorenja.
Autor Zdenko Bašić, poznat po svojoj ljubavi prema narodnim pričama i mitologiji, je tijekom 15 godina prikupljao i ilustrirao ove priče, a muzej predstavlja krunu njegovog dugogodišnjeg rada. Posjetitelji mogu istraživati bogatstvo hrvatske kulturne baštine kroz interaktivne izložbe i umjetničke prikaze, omogućujući im da se bliže upoznaju s mističnim svijetom naših predaka.
Posjetili smo Muzej zaboravljenih priča gdje nam je Bašić ispričao nekoliko zagrebačkih legendi i priča u koje su vjerovali stari Zagorci i kako nam on otkriva u koje neke bake u Zagorju još doista vjeruju. Većinu tih priča Bašiću su pričale njegove bake i prabaka, no neke je i sam prikupio putovanjima po okolici Zagreba.
Zagorje skriva pregršt zanimljivih priča
“Prije, dok Sava još nije bila stavljena u kanal, zapravo je tekla u dva paralelna toka, Savica i Osedek između kojih je nastajao otok koji se tad zvao Mladoles“, ispričao je Bašić. “Sad je Sava ‘ukroćena’, a vile su nestale. Gdje je nekoć bio njihov dom sad se nalazi King’s Cross”, našalio se.
Zagorje skriva pregršt zanimljivih priča iz usmene predaje. Posebno nam je zanimljiva bila ona o mjestu Ponikve gdje potoci poniru u tlo, a izlaze u špilji Veternici. Kako kaže predaja ondje se ponekad pojavljuje cesta koja vodi u Raj, a pokraj ceste s jedne strane plešu vile, a s druge vragovi koji mame ljude s puta.
Za mjesto Borčec karakteristična je predaja da ondje valja potražiti oblutak s rupom u sredini. Ako se s vrha Medvednice pogleda prema dolje, gledajući kroz rupu u oblutku, ukazat će se plamen oko kojeg će plesati vragovi. Ispod tog mjesta navodno je zakopano blago.
‘Posljednje vile otišle su iz sela Tušini’
Bašić je ispričao i da su kod Podsuseda u davnim danima pričali da žive pesiglavci, na što je dodao da je ondje u povijesnim spisima zabilježeno da je nekoć bio tatarski kamp. Tatare su nekoć pogrdno na ovim prostorima zvali “psoglavima”, pa je to stvorilo ovu narodnu predaju.
Prema predaji, posljednje vile na ovom području živjele su u selu Tušini te su otišle s početkom industrijalizacije i dolaskom ratova. Ondje su ostale njihove špilje koje su dio prirodnih ljepota našeg kraja.
