Neke vrline nikada ne izlaze iz mode. Primjerice, krilatica Olimpijskih Igara “brže, više i jače” je neoboriva. Osobni rast ne poznaje granice. S druge strane, istu filozofiju prati i masovna proizvodnja preko svih “kategorija”. Mantra je jasna, rast uvijek može biti viši, proizvodnja brža i učinkovitija, a profit je ideal kojem se uvijek mora napraviti mjesta, čak kada mjesta jednostavno nema.
To je uostalom mnogima i sama svrha određene djelatnosti. U valu konzumerističkih tendencija takvo razmišljanje postaje normativ, ali nas veseli vidjeti kako su neki takvom poslovnom modelu odlučno rekli – ne. Skrivena u suterenu adrese Martićeva 5 nalazi se jedna od svega tri gradske knjigovežnice. Nosi ime “Knjigovežnica 1924”, ponosno se prisjećajući godine svog osnutka.
Kako ove godine obilježavaju okruglih 100 godina svog postojanja, posjetili smo ovu malenu radnju koja se smjestila u 30 metara kvadratnog prostora. U društvu Vesne Hrkač, inače unuke osnivača, porazgovarali smo o ovom nažalost odumirućem zanatu i usput pogledali strojeve koji su se nekada davno koristili za uvezivanje ali i tiskanje knjiga.
Posla je manje, ali ga i dalje ima
Ipak je ova knjigovežnica najstarija u gradu i ima stalnu klijentelu. To je bio više nego dovoljan razlog da se dodatno raspitamo tko to želi imati unikatni uvez nekog pisanog djela ili pak spasiti kakvu “raskupusanu” molitvenicu koja se više ni ne može koristiti, pogotovo kod građana slabijeg vida. Koliko smo uspjeli vidjeti, posla ima ali ga je sve manje, priznaje sadašnja vlasnica.
“Naše knjige se isključivo rade ručno. Imamo i strojeve ali oni su na ručni pogon. Radimo od jednog na više primjeraka. Prije je toga bilo puno više, prijelomni trenutak bio je dolazak digitalizacije koja je uništila dio potražnje. Uglavnom su nam klijenti institucije poput Vrhovnog suda ili Sabora, pa i HNB-a koji se nalazi tu preko puta”, otkriva nam Vesna.
“Nekad su to bile gomile knjiga, nekoć su se uvezivala sva službena glasila pa čak i Narodne Novine. Danas uglavnom institucije sve svode na jednu knjigu, to se arhivira i to je to” dodala je. Kako je popularnost manufakture u padu, tako su mnogi bili primorani proširiti svoju djelatnost i na nešto drugo kako bi preživjeli na tržištu.
Osnivač ušao u prostor Martićeve 5 davne 1924. godine
Tako smo pri dolasku na ulaznim vratima primijetili oznaku “knjigovežnica i kopiraona”, no vlasnica nam kaže kako ne fotokopiraju više, posvetili su se knjigama ali i popravcima istih. Puno je kapitalnih djela u župama kojima hitno treba popravak. Kako smo čuli od vlasnice, ona je ovaj zanat naslijedila od svoje majke, a ona pak od svog oca.
“Za vrijeme rata sam, nakon desetak godina rada u struci, preuzela radnju. Bili smo sjajni tada, mama je imala tri odlična majstora. Radili smo sa svim bibliotekama, radili smo normalno svaki dan” kaže gđa. Hrkač i dodaje kako nikada nisu izašli iz rente, u samom su centru grada od osnutka knjigovežnice koju je po povratku sa školovanja u Beču otvorio njen djed – Pavao Danilović.
Inače, ako vas zanima što se najčešće nosi na popravak, to su redom Biblije, molitvenici, rječnici i finalno – kuharice. Ono što žalosti što više nema zainteresiranih za nasljedstvo. Vesna ima dvije odrasle kćeri, obje nisu zainteresirane za preuzimanje obiteljskog zanata. Nekoć je bilo nešto srednjoškolaca grafičke škole, ali i to je otišlo pomalo u zaborav.
Strojevi su samo alat, sve je u njihovim rukama
“Nekada ih je bilo iz škole dvoje troje, ove godine nismo imali još nijednog”, razočarano je prokomentirala naša sugovornica i pritom nam pokazala ono najvažnije, a to je starinska aparatura koja i dalje radi i s kojom se uz minimalnu pomoć struje i dalje tiskaju i uvezuju knjige. Uostalom postupak, odnosno redoslijed korištenja određenih strojeva možete vidjeti u našoj galeriji.
Knjige se prvi moraju otiskati. Starinski način ispisivanja slova je spor, prvo treba od šablona složiti željenu stranicu, i potom uz pomoć vruće površine ispravnim pritiskom “natući” slova na papir.
Potom se papir presavija u skupine listove, koji se pak onda vežu špagama. Slijedi uvez prve i zadnje stranice koja je deblja od samog djela, a isti se papir potom lijepi na nove korice. Prije toga treba sve prešati kako bi knjiga bila dovoljno stisnuta odnosno poprimila oblik knjige kakvu poznajemo.
Ne dajte da zanat ode u nepovrat
Na kraju dana, sama činjenica da ovakav zanat i dalje postoji je impresivna. U vrijeme kada je vrlina napraviti brže a ne bolje, knjigovežnica poput ove u vlasništvu Hrkač postaju višak. Ipak, neki su odlučili ubaciti u brzinu niže i prepustiti se manufakturi.
Držali smo jednu takvu dovršenu knjigu u rukama, osjećaj je zbilja poseban a vrijednost takvog rada za mnoge neprocjenjiva. Toplo se nadamo da u klupama grafičke škole u Zagrebu ili nekom drugom gradu postoji entuzijazam u nastajanju za povratak “korijenima”. Ne bude li ga, znanje i iskustvo Vesne Hrkač otići će u nepovrat.
