Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, obilježava se svake godine 18. studenoga. Na taj dan 1991. godine, nakon višemjesečne opsade, pao je Vukovar.
Nakon predaje, mnogi branitelji su završili u logorima gdje su bili mučeni i ponižavani, dok su brojni branitelji, civili i ranjenici iz vukovarske bolnice ubijeni. Do tragičnog sloma obrane grada, poginule su 1624 osobe, a ranjeno je više od 2500. Oko 7000 zarobljenih branitelja i civila odvedeno je u koncentracijske logore, a iz grada je prognano oko 22 tisuće stanovnika.
Tijekom tromjesečne opsade, na grad je dnevno padalo oko 7000 projektila, što je rezultiralo uništenjem približno 85 posto gradskih objekata.
Bilo je teško, ali se moralo dalje
Branitelj Josip Crnjac, predsjednik Hrvatske udruge vukovarskih branitelja iz Domovinskog rata “Vukovar 91”, kaže kako mu je ovaj dan itekako emotivan. „18. studenog 1991. godine u pola četiri popodne zarobljen sam i odvedeni smo na Ovčaru. Dan kasnije smo prevezeni u logor Sremska Mitrovica. Tamo sam proveo 188 dana i izašao 22. svibnja 1992. u razmjeni na Lipovcu“, prisjeća se Crnjac.
Snagu za borbu u nemogućim uvjetima, kaže Crnjac, davala im je činjenica da brane kućni prag i to svim srcem. „Naše obitelji, naši domovi… To nas je držalo na životu tih 87 dana koliko je trajala obrana grada, dok nije slomljena do kraja“, kaže naš sugovornik.
Moral branitelja Vukovara nije opadao niti u jednom trenutku, svi su imali želju da se grad obrani, ali na kraju kaže Crnjac, nije više imalo s čime braniti. Svakodnevno su ostajali bez članova obitelji, prijatelja, susjeda, suboraca. „Bilo je teško, ali se moralo dalje. Otugujemo, sahranimo gdje se može i obilježimo grob“, prisjeća se s tugom branitelj Vukovara.
Na obljetnicu Oluje branitelj s tugom primjećuje: ‘Sve manje se o ovome govori’
Ne govori se dovoljno o Vukovaru i Domovinskom ratu
Povratak u normalan život nije bio lak, Crnjac je 22. svibnja 1992. došao u Zagreb i od tada računa da počinje njegov normalan život. „Dobio sam hrpu novčanica, kasnije je to bio HRD i kada smo došli u robnu kuću na Trešnjevci mogli smo si kupiti što nam treba. Meni je prvo na pameti bilo gdje su mi roditelji, brat, moji najmiliji. Sljedeći dan smo otišli u Pulu i tamo sam bio mjesec, dva dana na psiho-fizičkom oporavku. Kasnije sam se ponovno uključio u obranu Hrvatske, kroz akciju Maslenica, Medački džep, Bljesak, Oluju“, kaže naš sugovornik.
Grad se, što se tiče izgradnje, oporavio 90 posto, kaže Crnjac, no što se tiče stanovništva smanjen je za 60 posto. „Ovdje egzistenciju imaju ljudi koji rade u županiji, gradskom poglavarstvu, vojsci, policiji… i mi koji imamo koliko toliko dobra primanja. Oni što rade u privredi ili trgovini ili u Borovu, oni preživljavaju, oni su na minimalcima. Ekonomski nije dobro, bolje je nego što je bilo, ali to i dalje jako slabo. Nitko ništa ne proizvodi u ovom gradu, postoje neki, ali oni zapošljavaju po 10 ili 15 osoba, a i ti nam dođu sa strane“, rezignirano kaže Crnjac.
Ne razgovara se dovoljno ni o Vukovaru ni o Domovinskom ratu, smatra naš sugovornik. Sve što se radi nije dovoljno, treba više govoriti o onome što se događalo, ne samo prigodno.
