Vjesnikov neboder je, kakva god odluka bude donesena, otišao u povijest. Čak i u slučaju konačne odluke struke da se neboder ne ruši, već samo obnavlja, teško da ćemo gledati slično ili isto zdanje kakvo pamtimo posljednjih 55 godina koliko je ponosno ‘nadgledala’ promet na križanju Savske ceste i Slavonske avenije.
To uostalom nostalgičarima trenutno nije ni bitno. Diljem društvenih mreža novinari i kroničari zagrebačke povijesti se opraštaju od nebodera u kojem su mnogi napisali svoje prve novinarske tekstove u jednoj od brojnih novinskih redakcija koje su zauimale katove ovog ‘giganta’.
S obzirom na konačni kraj nebodera, odlučili smo provjeriti kako je to izgledalo sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se neboder gradio uz ‘redateljsku palicu’ arhitekta Antuna Urlicha. Za početak, neboder je još prije otvorenja dobio dva nadimka. Entuzijasti su mu tepali da je ‘evropska ljepotica’, i ‘čokoladni toranj’, jer je izgledom neodoljivo podsjećao na tablu omiljene slastice.
Nijemci nudili rušiti neboder 1970. godine
Zanimljivo, još je 1970. godine izašao članak koji je propitao kvalitetu gradnje. Kako je projekt bio grandiozan i samim time skup, oko nebodera su kružile glasine. Neki su pisali da je nagnut za što krive nepovoljan položaj na kojem je izgrađen, a bilo je i onih koji su navodili manjkavosti u planiranju.
Ironija, u vrijeme dok se neboder dovršavao, na adresu redakcije Večernjeg lista stigla je službena ponuda zapadnonjemačke tvrtke koja je ponudila srušiti neboder po povoljnoj cijeni uz obećanje ‘da neće biti prašine’. Na kraju je neboder okončao svoj život baš tako, bez puno prašine, ali zato je tu bio gusti crni dim koji danima podsjeća Zagrepčane što se dogodilo u noći s ponedjeljka na utorak.
Spomenimo još da se na vrhu nebodera nalazila “šuma” specijaliziranih antena koje su osiguravale izravnu vezu sa svim svjetskim novinskim agencijama, televizijom i ostalim komunikacijskim mrežama, što je početkom sedamdesetih godina bio posljednji ‘krik’ tehnologije.
