Antonija Buntak i Mario Gaćina Bilin zaljubljenici su u automobile, a osobito u oldtimere. Medicinski tehničar i turistička vodičica pored svih mogućih automobila, najviše uživaju u vožnji Renaulta 4 i 11 te yugića. Njihovi limeni ljubimci stari su više od 33 godine, a saznali smo od kud strast prema oldtimerima i kako ih održavaju.
Zagrepčanka Antonija Buntak strastvena je ljubiteljica yuga. Toliko je zaluđena ovom markom automobila da posjeduje čak 3 yugića – Božu, Zagija i Žutog kojeg smo provozali Zagrebačkim ulicama. Proizveden je 1987. godine, ali 37-godišnjakinja ga redovito održava i čuva, pa nam je Žuti dokazao kako su godine samo broj.
“Nabavila sam ga prije četiri godine u Karlovcu, vozila ga je jedna gospođa koja je ušla u starije godine i više ne produžiti vozačku dozvolu, njezina obitelj nije bila zainteresirana za ovog ljepotana, ali ja sam ga kupila i dovezla u Zagreb”, govori.
“Točno su onakvi kakvih sam ih kupila, ništa nije restaurirano od interijera i boje, samo je uloženo u motor i mehaniku jer si ne mogu dopustiti da mi negdje otkaže pa da ga moram gurati, tako da je tu uloženo dosta. Ali ovaj žuti yugo uopće nije farban, samo ispoliran – fantastična originalna boja”, ponosna je Antonija.
Baš poput Antonije i medicinskog tehničara Marija Gaćinu Bilina od malih nogu veže posebna ljubav prema oldtimerima. Osim renaulta 11, Zagrepčanin ima i kultni Renault četiri, koji je ove godine proslavio šezdeseti rođendan.
“Strast je to od malih nogu, tata mi je vozio četvorku. Prvo sam ušao u četvorku, a onda doma, onda je auto ostao u firmi i ja sam se igrao i tako se rodila ljubav. Kad sam položio vozački, prvi korak je bio da kupim četvorku i ustvari sam prvi put tu čar Renaulta 4 upoznao. Nekome je to smiješan auto, a meni je super, zabavan i fantastičan”, priznaje Mario.
“Kad sjednem u njega osjećam se kao pjevač francuskim šansona”, dodaje.
Antonija nam je otkrila nešto posve novo: “Tata je mene učio voziti na njemu, obilazili smo grad u njemu, ljudi su trubili, a mi smo bili smireni i spori jer znate kako se u početku ne zna voziti najbolje. I uvijek se vežete za svoj auto, pogotovo ako je ovako legendaran kao što je to yugo. Na maturalnu večer se išlo u mom yugiću, tako da tu je ta neka povezanost, sve je bilo u jugiću”, govori kroz smijeh.
Na Marijevim automobilima sve je originalno, iako je jedanaestica stara 37 godina i dovezao ju je iz Sesveta. Najviše brige ipak stvaraju mu moguća oštećenja jer, kaže, dijelova za oldtimere danas gotovo da i nema:
“Nisam imao problema u prometu za sad. Ja imam problem jer ovaj auto nema desni retrovizor, a ja sam se ipak navikao na moderni auto, a u današnjem prometu s dvije do tri trake potreban taj desni retrovizor. Neću ga staviti jer nije bio u originalu i u tim stvarima ne pristajem na kompromise”.
Ni Antonija ni Mario ni u ludilu ne žele prodati svoje limene ljubimce. Smatraju da im je kupovna cijena podcijenjena, ali za razliku od današnjih automobila, oldtimerima vrijednost raste, pa se oboje slažu – oldtimeri su ulog u budućnost.
“Ja ih ne namjeravam prodati iako dobivam jako puno ponuda. Skoro na svakom semaforu me ljudi zaustavljaju, ubacuju vizitke u auto, ali ne dolazi u obzir da ih prodam”, odlučna je Antonija, pa nastavlja:
“Stvarno sam vezana za te aute, fantastični su. Ne znam što bi mi trebali ponuditi, ne znam, jedino da mi netko ponudi yugo cabrio kojeg je jako teško nabaviti, možda bih plavog zamijenila za njega, ali žutog i crvenog ne bih sigurno”.
Iako imaju moderne automobile koje voze po kiši i snijegu, ovo dvoje entuzijasta jedva čeka sjesti u svoje oldtimere i osjetiti miris prošlih vremena.
“U današnjim autima sve je kompjuterizirano, kako tehnologija napreduje vozač ima sve manju ulogu, a u starim autima se čovjek može stopiti s autom i osjeća svaku povratnu informaciju s ceste”, tvrdi Mario.
Nikad neću shvatiti zašto bi netko htio mali auto, kaže Antonija, a ograničenje je svuda 50 kilometara na sat. Ovi auti su baš zabavni, sad kad sam tu radi vas išla u rikverc, pa mi je otpala truba u krilo, pa sam morala trubu vraćati! Još je zanimljivo da kad vozite 40 kilometara na sat mislite da vozite 250, element brzine je prisutan, iako nikad nećete dobiti kaznu, govori.
Dok Antonija maksimalno yugiće vozi do 90 kilometara na sat, Mario voli bržu vožnju pa papučicu gasa stisne i do 140 kilometara na sat. Ispred njih su brojni kilometri na cesti, a u njima će uživati u svojim oldtimerima.
“Uopće ne sumnjam da će krajem 21. stoljeća yugići biti na cesti, sigurno će biti entuzijasta koji će ih očuvati. Ja sam prva valjda koja ću proživjeti još 50 godina da ih očuvam, pa eto, očuvat ću ih”, zaključila je Antonija.
