Diljem Hrvatske sve je više priča o starijim građanima koji nemaju gdje i prepušteni su sami sebi jer se njihova djeca i obitelj ne žele pobrinuti za njih. Svoju je tužnu priču otvoreno i bez zadrške ispričala Vesna, majka iz Zagreba koja je ostala na milost i nemilost svoje djece. Nažalost, prošla je kao i još neki nesretni roditelji.
“Mama, ne možeš kod mene. Nemam mjesta. I znaš da se Dario ne slaže s tim.” Glas moje kćeri Ivane bio je tih, ali odlučan. Stajala sam na stubištu njezine zgrade u Novom Zagrebu, s dvije torbe u rukama i osjećajem da mi se svijet urušava pod nogama. Kiša je padala, a ja sam pokušavala zadržati dostojanstvo dok su mi suze klizile niz obraze.
“Ivana, ne tražim da ostanem zauvijek… Samo dok ne nađem stan. Znaš da mi je teško nakon svega…”
“Mama, molim te. Ne mogu sad o tome. Zovi brata. Ja stvarno ne mogu.”
Vrata su se zatvorila ispred mene. Ostala sam sama na hodniku, slušajući kako kiša bubnja po prozoru. U tom trenutku, sjetila sam se svih onih noći kad sam bdjela nad Ivanom dok je imala temperaturu, svih sati provedenih na roditeljskim sastancima, svih dana kad sam radila dva posla da njima ništa ne fali. I sad, kad meni treba pomoć – vrata su zatvorena.
Oprez, susjedi vas možda svaki dan slušaju: ‘Nije znao što radi, stalno mu je davala upute’
Sin živi u Sarajevu
Moj sin, Filip, živi u Sarajevu. Uvijek je bio povučeniji, ali dobar dečko. Nazvala sam ga istu večer.
“Mama, znaš da je stan mali. A i Amra je trudna… Ne bi bilo zgodno da sad dolaziš. Možda možeš kod tete Mire?”
Teta Mira ima 82 godine i sama jedva hoda. Nisam imala srca ni pitati je.
Vratila sam se u stari Golf, sjedila i gledala kroz zamagljeno staklo. Osjećala sam se kao da sam promašila cijeli život. Sve što sam radila bilo je za njih – školovala ih, hranila, tješila kad su plakali zbog slomljenih srca ili loših ocjena.
Kad sam se razvela od Zorana prije tri godine, mislila sam da će barem djeca biti uz mene. Ali Zoran je bio vješt manipulator; uvijek je znao okrenuti stvari u svoju korist. Djeca su mu povjerovala kad je govorio da sam ja kriva za sve.
“Nemam gdje spavati…”
Sutradan sam otišla na posao u knjižnicu na Trešnjevci. Kolegica Sanja me dočekala s kavom i pogledom punim brige.
“Vesna, jesi dobro? Izgledaš kao da nisi spavala cijelu noć.”
“Nisam. Ivana me odbila. Filip isto. Nemam gdje spavati…”
Sanja me zagrlila. “Znaš da možeš kod mene par dana. Ali znaš kakav je moj muž – stalno prigovara kad netko ostane duže od večere…”
Zahvalila sam joj i odbila. Nisam htjela biti teret nikome više. Navečer sam sjedila u parku ispred knjižnice i gledala kako se svjetla pale po prozorima zgrada. Sjetila sam se djetinjstva u Bosanskoj Gradišci – kako smo svi bili zajedno za stolom, kako su roditelji uvijek nalazili načina da pomognu jedni drugima. Danas? Svako gleda samo sebe.
Prijavila sam se za gradski stan, ali lista čekanja je beskrajna. Privatni najam? S plaćom knjižničarke jedva mogu platiti režije, a kamoli stanarinu u Zagrebu.
Zagrepčanka vidjela što rade s hranom u restoranu: ‘Ode tamo pa nam prodaje masno’
“Te riječi su me ranile kao nož u srce”
Jedne večeri nazvala me Ivana.
“Mama… Jesi dobro? Dario kaže da možda možeš prespavati par dana dok ne nađeš nešto… Ali stvarno ne možeš duže ostati.”
Pristala sam bez razmišljanja. Spakirala sam torbe i otišla k njoj. Dario me dočekao s hladnim osmijehom.
“Vesna, nadam se da ćeš brzo nešto naći. Ivana ima puno posla, a meni treba mir za rad od kuće.”
Nisam odgovarala. Svaku večer sam šutke sjedila u kutu dnevne sobe i gledala televiziju bez zvuka. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji, piše portal zlatenzrak.
Jedne večeri čula sam Ivanu i Darija kako šapuću u kuhinji.
“Ne mogu više ovo izdržati… Stalno je tužna, stalno šuti… Osjećam se krivom, ali stvarno nemamo mjesta!”
“Znam, ali što ćemo? Ne možemo je izbaciti na ulicu…”
Te riječi su me pogodile kao nož u srce. Sutradan sam otišla bez riječi.
Prijateljica Ljiljana
Na poslu sam sve češće plakala u WC-u. Sanja me pokušavala oraspoložiti.
“Vesna, nisi ti jedina. Znaš koliko nas ima koji smo sve dali djeci, a sad smo sami? Moja susjeda iz Travnika isto živi sama – sin joj otišao u Njemačku, kćerka u Split… Niko ni da nazove!”
Pitala sam se gdje smo pogriješili kao društvo. Zašto smo postali tako hladni? Gdje su nestale one vrijednosti zbog kojih smo nekad bili ponosni?
Jedne subote otišla sam na tržnicu Dolac kupiti malo voća. Srela sam staru prijateljicu Ljiljanu iz srednje škole.
“Vesna! Pa gdje si ti nestala? Čujem da si se razvela… Kako si?”
Nisam mogla izdržati – rasplakala sam se nasred tržnice. Ljiljana me povela k sebi na kavu i slušala moju priču bez osuđivanja.
“Znaš šta? Dođi kod mene dok ne nađeš stan. Imam jednu sobicu slobodnu – nije luksuzno, ali imaš svoj mir.”
Taj trenutak bio mi je kao tračak nade nakon dugog mraka. Danas živim kod Ljiljane i polako skupljam snagu za dalje. Djeca me rijetko zovu – Ivana šalje poruke za rođendan, Filip ponekad pošalje sliku unučeta iz Sarajeva. Pitam se često: jesam li ih previše razmazila? Jesam li trebala više misliti na sebe? Ali najviše boli to što kad roditelj ostari i ostane bez svega što je gradio cijeli život – nema nikoga tko će ga pitati: “Kako si? Treba li ti nešto?”
