Dok su u fokusu javnosti posljednjih dana cijene, poskupljenja, bojkot pokraj građana koji su siromašni ili krpaju kraj s krajem tu su i mnogi koji su u još goroj životnoj situaciji, beskućnici kojih po Zagrebu ima sve više. Zagrebačka humanitarka Vesna Ribarić iz Facebook inicijative o srca do srca za beskućnike i potrebite na društvenim je mrežama podijelila status kako ulicama hodaju svakakve vrste beskućnika.
Neki od njih mogli bi potencijalno predstavljati i opasnost za okolini, no, kako poručuje Vesne, institucije premalo vode brigu o takvim činjenicama i opasnostima pa se na ulici nalaze i ljudi s ozbiljnim dijagnozama.
“Još jedna tužna priča naše volonterke Ksenije, možemo li pomoći? Mi možemo pružiti nadu, ali dalje trebaju proraditi institucije“, objavila je Vesna pa prenijela priču jedne od volonterki iz humanitarne inicijative.
“Još jedna tužna priča, o mladom čovjeku izgubljenom u situaciji koju sam ne može razriješiti. Radi se o I. J., 48 godina, 90% invalid, rođen u Zagrebu, završio MIOC, započeo studiranje na KTF- u, oženjen, pa razveden, ima sina od 21godinu. Teška psihička bolest Paranoidna shizofrenija (mislim da se radi o tom tipu), uzrokovala je vjerojatno sukobe u obitelji i dovela ga do beskućništva.
Traži smještaj u udomiteljsku obitelj. Izuzetno je inteligentan, IQ 160., ali izgleda da ima maniju proganjanja. Fin je, pristojan, rukovali smo se na početku i na kraju razgovora, dala sam mu cigarete, čokoladice i nekoliko eura”, počela je humanitarka priču o svom susretu s beskućnikom.
Ivona od upale pluća završila u komi, svoju priču dijeli po cijelom svijetu: Počelo je prehladom
“Na kraju se rasplakao”
Susret je, navela je u nastavku, bio vrlo emotivan.
“Na kraju se rasplakao, sretan što sam ga poslušala i razgovarala s njim. Zadnja rečenica: “Dan nekako prođe, idem u Pučku kuhinju, ali ne znam gdje ću noćas spavati.”
Neće u Kosnicu, jer je doživio vrijeđanje korisnika, a zbog bolesti je jako osjetljiv. Predložila sam mu da ode u Prenoćište u Ilici, rekao je da hoće, ali tko zna. Za takve ljude bi trebali postojati pokretni timovi koji bi mogli urgentno snimiti situaciju i reagirati na pravi način.
Takvi bolesnici mogu biti mirni, neprimjetni, ali onda u trenutku nekog možda nama malog okidača, reagirati kao bombe. Morala sam vam to ispričati, jer me baš potreslo. To je čovjek koji bi mogao biti moj, tvoj, bilo čiji sin”, napisala je humanitarka.
