Ljudi zaboravljaju, ali prostor pamti svoje stanare. Isto vrijedi i za naš Zagreb. Neke priče, one pozitivne, ostaju u glavama “stanara” kao kolektivno sjećanje, dok neki negativni i mračni događaji odlaze po kratkom postupku u ropotarnicu povijesti. Imena počinitelja se prešućuju, a žrtve nakon nekoliko desetljeća postaju samo povijesne crtice. U serijalu ‘Najgori zagrebački zločini’ prisjećamo se žrtava čije su živote okončali zločinci.
Sve što smo gore napisali vrijedi za slučaj koji je šokirao Zagreb na Badnjak prije 41. godinu. U glavnoj ulozi priče je Antun S., ubojica bez srca, koji je u svojim nedjelima uživao, a kako će arhive kasnije i pokazati, nije pokazao nimalo kajanja za dvostruko ubojstvo koje je počinio. Na kraju ga je odala pohlepa. Ovo je samo jedna od zaboravljenih priča iz mračnih almanaha zagrebačke prošlosti koju bi mnogi najradije zaboravili.
“Uhićen zagrebački davitelj”, “Veliki uspjeh zagrebačkog SUP-a” , vrištale su naslovnice Večernjeg lista od subote 5. ožujka 1983. godine. Antun S., dvostruki ubojica iz Zagreba, ostao je zatečen uhićenjem za smrt Ljudmile B. i svoje tete Magdalene. Odalo ga je razbojništvo, odnosno prodaja nakita iz stanova u koje je provalio i ubio gore spomenute žene. Bila je to koordinirana akcija policije i uplašenih građana koji su napokon odahnuli što je misteriozni muškarac, koji se uglavnom kretao noću, napokon uklonjen sa zagrebačkih ulica.
Stambeni ulaz u Tuškanovoj ulici (Foto: Mislav Milicevic)
Dva ubojstva u razmaku od dva mjeseca
Ipak, njegovo uhićenje nije uspjelo suzbiti strah i nelagodu koji su se nakupili na zagrebačkim ulicama nekoliko mjeseci ranije. Naime, na Badnju večer godinu ranije, dok je Zagreb u miru čekao Božić u krugu obitelji i najmilijih, u blizini Kvaternikovog trga Antun je usmrtio svoju prvu žrtvu. Mi smo posjetili adresu u Tuškanovoj na kojoj se dogodilo hladnokrvno ubojstvo gušenjem. Premda ta adresa kod poznate tržnice izgleda kao samo još jedna od stambenih jedinica u nizu, njeno stubište krije mračnu prošlost.
Tada, kao 33-godišnjak, Antun je pozvonio 65-godišnji Ljudmili B. Predstavio se kao radnik Elektre. Nakon što ga je pustila u stan, iskoristio je priliku i zadavio svoju žrtvu. Poslije je ukrao zlato i ostale vrijedne stvari iz njenog stana. Kako ga ne bi prepoznali i pronašli, kretao se samo navečer po gradu. Imao je problem da ga je bilo lako uočiti zbog njegove iznimne visine od 203 cm.
Kako smo doznali iz arhive Večernjeg lista, već je u veljači iduće godine zadavio svojim rukama još jednu ženu i to svoju tetu Magdalenu. Posjetili smo i ovo mjesto zločina u širem centru Zagreba, podaci su poznati redakciji jer je prezime usmrćene i dalje vidljivo na portafonu. Prema pisanju novinara Večernjaka iz ožujka 1983. godine, dotični je bez problema ušao u stan i pričekao pogodan trenutak kako bi zadavio svoju žrtvu i potom opet otuđio vrijedne stvari.
I svoju tetu je ubio bez milosti. Prvo ju je u maniri Raskolnjikova udario sjekirom u glavu, potom golim rukama zadavio, a potom joj još svezao kuhinjsku krpu oko vrata. I ovog puta je otuđio vrijedne predmete iz stana. Kako je kasnije pojasnio, davio je svoje žrtve jer se zgražao krvi. Nije pokazivao znakove kajanja.
Nakon uhićenja koordiniranom akcijom SUP-a u Zagrebu i trgovaca zlatom iz Varaždina, Antun zvani “dugi” je uhićen. Nakon provedenog vještačenja od strane psihijatara na Vrapču ustanovilo se da je pri ubojstvima bio u potpunosti ubrojiv. Zanimljivo, za sebe je tražio smrtnu kaznu, a istu mu je sudac i potvrdio 1985. godine.
Kako je pojasnio, ubijao je druge jer se nije usudio ubiti sebe, a svojim nedjelima se htio dovesti do statusa potpuno nepoželjnog u društvu. Ona mu je ipak ukinuta zbog proceduralnih propusta, pa je suđenje ponovljeno. Zanimljivo, na svim se internetskim portalima koji spominju zločine piše da je ubojica postao u 33. godini, ali prema podacima iz arhivskih članaka, krenuo je s prvim ubojstvom kada je napunio 31. godinu života.
Jurjevska ulica (ilustracija) (Foto: Ranko Šuvar/CROPIX)
Otac mu je bio alkoholičar
Nismo uspjeli pronaći konačni epilog ponovljenog suđenja. Niti smo detaljnom pretragom pronašli osmrtnicu dvostrukog ubojice. Zna se da je dobio visoku zatvorsku kaznu, ali nije poznatu koliko veliku. Ipak, zapisi o njegovom životu postoje, uostalom, sam ih je ispričao na priznanju zločina. U knjizi Marka Lopušine “Najzagonetnije jugoslavenske ubojice” objavljeno je njegovo priznanje, i to u cijelosti.
Tvrdio je da je imao teško djetinjstvo. “Ja sam Antun S., zovu me Braco, Dugi ili Tuna. Iz Zagreba sam. Rastao sam u Jurjevskoj, bio sam živo dijete i dobro razvijeno. Imao sam uglavnom dobro djetinjstvo. Često sam išao kod djeda i bake u Klanjac, tamo sam u petoj obolio od žutice.
Bila je to, u stvari, dječja paraliza. Tako sam zadobio te stvari sa nogama: deformacija potkoljenice, lijeva jače izražena, kraća i tanja desetak centimetara… Kako sam rastao, tako je situacija u kući bila sve gora, jer mi je otac bio veliki egoist i alkoholičar, sklon pijanstvu i agresivan”, rekao je između ostalog 203 cm visoki Antun.
Večernji list, arhiva 1983. godina (Foto:arhiva.vecernji.hr)
Problematičan odnos sa ocem
Situacija je eskalirala rastavom roditelja, a Antun se prisjetio svog odnosa s ocem. “Ti si moj drek, ja te mogu ubiti kad hoću. Vodio me u Međimurje, pokazivao bi mi grob od djeda i govorio: “Ovo je naša vikendica, tu ima mjesta i za tebe, možeš odmah, ako nemaš gdje!”. Majka sve to nije mogla izdržati, otišla je 1968. na skrbništvo, a ja u varaždinsko prihvatilište”, zaključio je.
Antun je brzo krenuo očevim stopama i počeo aktivno konzumirati alkohol, što na poslu što kod kuće. Svoju je tetu ubio zbog novca kada je ostao bez posla u automehaničarskoj radnji. Nakon iznimne medijske pažnje, ovaj ubojica je danas zaboravljen. Jedini trag njegovih zločina je prezime na portofonu njegove tete.
