Ekonomski analitičar Ljubo Jurčić je nedavno izjavio da problem nije dolazak stranih radnika, već odlazak obrazovanih ljudi iz Hrvatske. Ulice hrvatskih gradova sve su punije radnicima koji su došli raditi iz raznih dijelova svijeta.
Novi sugrađani rade kao dostavljači, taksisti, građevinski radnici i pekari. Statistika Ministarstva unutarnjih poslova pokazuje da je u Hrvatskoj radnu dozvolu dobilo gotovo 18.000 Nepalaca, 10.128 Indijaca, skoro 7.300 Filipinaca, 6.291 Bangladešanac, 3.000 Uzbekistanca i 2.705 Egipćana. Ukupno je 47.403 osobe iz dalekih zemalja došlo u Hrvatsku u potrazi za boljim životom.
“Ne smetaju oni meni. Ovi iz Nepala su baš dragi, miroljubivi i nenametljivi, ali ne bi mi nimalo bilo drago da dođu neki radikali, znate o kojima pričam. Onima koji gledaju na žene kao manje vrijedna bića ili svoju imovinu s kojom mogu što žele. Bože nas sačuvaj takvih”, ispričala je jedna Zagrepčanka za Dnevno.hr.
‘Takve su migracije i nama Hrvatima jako dobro poznate’
Sličnog je mišljenja i njezin nešto mlađi sugrađanin. “Trebalo mi je vremena da se naviknem. Skroz sam okej s tim da ovdje rade, ali iskreno ne želim da Zagreb postane previše ‘multi-kulti’ kao recimo Berlin”, priznaje mladić i dodaje da mu je jasno da je do ovoga moralo doći pošto su “skoro svi otišli raditi u Njemačku i Irsku”.
No, činjenica je da nisu svi “gosti” istog temperamenta. Vanjskopolitičkog analitičara Denisa Avdagića upitali su trebamo li strahovati od nekih doseljenika više nego od drugih pošto Hrvatska postaje sve popularnije odredište za radnike iz muslimanskih zemalja, a Egipat je također među njima.
“To je malo kompleksno pitanje. Mislim, nitko ne bi trebao predstavljati nekakvu posebnu prijetnju pogotovo ako govorimo o legalnim ili radnim migracijama. Ali, naravno, svaka drugačija kultura može donijeti određene probleme u aspektu prilagođavanja sredini gdje se dolazi.
No sad govorimo o migracijama kao kompleksnom pitanju koje dijelimo na legalne i ilegalne. U Hrvatsku dolaze radnici s obiteljima, u vitalnoj dobi, a ti se ljudi nakon nekog vremena najčešće vraćaju svom domu. Uostalom, takve su migracije i nama Hrvatima jako dobro poznate”, ispričao je Avdagić.
Hrvatska nije finalna destinacija
Egipat je, navodi dalje analitičar, specifična zemlja po tome što ima prilično veliki natalitet, a imat će problema i već ima socioekonomskih problema. “A tu je i pitanje vode kao apsolutno primarnog životnog resursa kojeg će, čini mi se, zbog klimatskih promjena bit sve manje. Tako da će ti valovi kretati iz Egipta prema Europi, a vjerojatno i iz Iraka”, predviđa Avdagić i dodaje kako će ljudi doslovno tražiti mjesta gdje mogu piti vodu.
A podsjeća i na još jednu važnu činjenicu. Migranti se kod nas ne žele zadržavati i nismo im “finalna destinacija”, a ako dobiju međunarodnu zaštitu koriste prvu priliku da produže dalje iz Hrvatske.
“No, naša je realnost da oni nama trebaju. Pogledajte gradilišta, na njima više nema ‘naših ljudi’, niti onih iz susjedstva. Trenutačno bez tih ljudi ne možemo i to je realnost kojoj možemo utjecati, ali ne možemo se buniti protiv nje koliko god želimo”, jasnog je stava analitičar.
‘Nije isto kada se doseli obitelj ili cijela ulica’
Iako svjedočimo mnogim groznim vijestima iz inozemstva o zločinima koji su počinili migranti, Avdagić ističe da je po jednom Europa zakazala, i na to je, kaže, upozoravao davnih dana.
Oni rade možda i najteži posao u Zagrebu: Pogledajte kroz kakvu agoniju zaista prolaze svaki dan
“Nije isto kada se doseli obitelj ili cijela ulica mladih ljudi koji se teže prilagođavaju i zapravo nastavljaju živjeti svoj život kao i u zemlji odakle su došli. Godinama unazad sam znao pričati da se ti ljudi moraju bolje integrirati, a do toga nije svugdje došlo.
Stručnjaci nisu uključeni i posljedice se sada vide, pogotovo u zemljama koje su ciljane, poput primjerice Njemačke. Hrvatska taj problem nema”, kazao je analitičar, ali i pojasnio s čime naša zemlja doista ima problem.
“Ni mi ni Nijemci ne možemo bez migranata. Ali to je posljedica katastrofalne demografske politike kojoj svjedočimo godinama. Mi smo postali stari kontinent, a čini se da situacija ne ide na bolje. I pitanje je kako se sada s time boriti.
Mi u Hrvatskoj imamo situaciju da se obitelj s djecom sigurno ne osjeća povlaštenom ni u kom pogledu, a oni su ti koji rade na budućnosti. To je krucijalni problem o kojemu moramo razgovarati. Bolje da ni ne znate što nas zapravo čeka”, zaključuje Denis Avdagić.
