Iako se Zagreb nikada nije isticao kao europska prijestolnica noćnog života, posljednjih godina sve više podsjeća na uspavani gradić. Barovi u centru zatvaraju se oko ponoći, trgovine već do 22 sata, a pekare i kiosci brze hrane, koji su nekad bili oslonac za noćne izlaske, u to vrijeme već gase svjetla. Jedna od posljednjih večeri u kojoj se osjetio stariji ritam grada bila je uoči koncerta Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu početkom srpnja, kada je središte još jednom nakratko živnulo. No većina građana slaže se da je takvih večeri sve manje. Noćni život u glavnom gradu Hrvatske polako, ali sigurno, odumire.
“Ovaj trend primjećujem još od pandemije i, čini se, ne posustaje. Birc u kojem si visio do ranih jutarnjih sati sada se zatvara u ponoć, ‘tobacco’ gdje ste išli po cugu, cigarete i grickalice, i gdje su u 2–3 ujutro bili redovi od nekoliko desetaka ljudi, isto stavlja ključ u bravu otprilike u isto vrijeme. Pekare i fast foodovi u koje ste išli nešto pojesti rade do 22 sata… U redu, neka je to bila privremena mjera tijekom korone, ali ona je odavno prošla, a vidim da se ovaj trend i dalje nastavlja. Redovito mi se događa da odem do nekog lokala u kojem smo još prije nekoliko tjedana ili mjeseci ostajali do ranog jutra — i poljubim vrata. Ili, recimo, netko nakon koncerta ili kina predloži da odemo na cugu, pa im moram javiti žalosnu vijest da se taj lokal već neko vrijeme zatvara u ponoć. Umišljam li si ja to, ili zagrebački noćni život stvarno odumire zadnjih godina? Kakvo je vaše mišljenje?”, pitao je jedan korisnik Reddita.
Komentari koji su uslijedili potvrdili su njegov dojam. Mnogi smatraju da su cijene znatno pridonijele ovom trendu. “Ja sam nekad izlazio s 50 kuna, a danas mi i 50 € nije dovoljno. Mogu bez problema mjesečno potrošiti 500 eura na kave, pive i hamburgere, ako idem svaki put kad me netko zove. Otkud mi takav novac? Ljudi se sve više druže po stanovima, a bircevi se zatvaraju.” Jedan od komentatora koji je napustio Hrvatsku na početku pandemije, sada živi u Njemačkoj. Zagreb mu, kaže, nedostaje, no povratci ga sve više razočaravaju. “Tužno i žalosno. Ja sam otišao iz Zagreba taman na početku pandemije. Sad sam u Njemačkoj i stvarno mi fali taj naš dinamični život. Odeš na neku žurku, navečer si na koncertu, kavici, zabavi… I povremeno se vratim dolje, i kad vidim cijene kave, pizze, soka, hamburgera (ne smijem ni zamisliti koliko košta izlazak ako popiješ koje vino), pitam se — tko to sve može plaćati s prosječnom hrvatskom plaćom? Sve više mi se čini da Hrvatska poprima ‘dušu’ Europske unije, a iskreno — meni se ta ‘duša’ ni najmanje ne sviđa. Ajde da barem imamo i plaće kao vani, ali nemamo. Mislim da će kroz nekoliko godina život iz mojih studentskih dana i mladosti potpuno nestati, i ostat će samo sjećanja na dobra stara vremena, dok se sve ne svede na druženja kod kuće — dok i to jednog dana ne nestane s obzirom na sve što se događa.”
U ovom zagrebačkom restoranu najesti se može za manje od 8 eura: Hrana za stol stiže ekspresno
‘Grad postaje dosadan’
Ne manjka ni onih koji se čude kako se u velikom gradu više ne može pronaći otvoreni lokal ni u deset navečer. “Jedino što radi su benzinske, i to rijetko koja. I onda mi netko kaže: ‘Pa tko ti je kriv što se nisi ranije sjetio.’ Nije poanta u tome. Tu, na selu gdje sam sada, moram se prisjećati — koja je prednost grada ako usred centra moram planirati dva dana unaprijed da sve obavim?” I trgovine su podložne istom trendu. “Nevjerojatno mi je da u gradu poput Zagreba ne postoji nijedna trgovina koja radi nakon 22 sata, osim PPK-a do 23. Nakon toga – ništa. A na benzinskim postajama redovi i gužve. U Budimpešti i Rumunjskoj ima supermarketa koji rade 0–24. To je, između ostalog, i zbog zakona o neradnoj nedjelji, koji uključuje i tjedno ograničenje radnog vremena trgovina. Čini mi se da je u Bjelovaru PPK doskočio tome i sada možda jedini u Hrvatskoj ima trgovinu koja radi samo noću.”
Osim propisa, sve se češće spominju i promjene u navikama mladih. “Spominju se i neka istraživanja koja pokazuju da kod mladih (18–21 godina) opada konzumacija alkohola i izlasci. Postalo je skupo (nekad si imao besplatan upad prije ponoći, sad plaćaš 8 € za loš klub), korona ih je zakinula, a druženja se sada odvijaju online ili u zatvorenim krugovima. Uz to, svake godine je sve manje mladih ljudi zbog pada broja stanovnika.”
Na kraju, dio korisnika podsjetio je da se ovakav razvoj događaja ne događa samo u Hrvatskoj. “To je svjetski trend. Čitao sam članke da se 40% klubova u Londonu zatvorilo, slično i u Berlinu. Teško je izlaziti kad trebaš potrošiti 100 € u jednoj večeri, a jedva si možeš priuštiti stanarinu. Što se Londona tiče — pubovi i klubovi su ekstremno skupi jer su i njima stanarine otišle u nebo. Policija lobira protiv otvaranja novih jer im stvara više posla. Da ne spominjemo bogate ‘NIMBY’-je (not in my backyard) koji se naseljavaju u Soho i onda se žale na buku. Grad općenito postaje prilično dosadan.”
