U Zagreb su 8. svibnja 1945. ušle postrojbe Jugoslavenske narodne armije. Iz njega su dan ranije većinom pobjegli pripadnici vojske NDH, a partizanska je vojska preko Velike Gorice došla do Zagreba i zastala u borbi kod mostova na Savi.
Događaja se prisjetila gospođa Marija, tadašnja stanovnica Vrbika koja je tada imala samo trinaest godina. “Čuli smo kako partizani dolaze do grada i to preko Save”, kazala je baka Marija, ističući da se nije bojala.
Jedinice Prve armije koje su se kretale lijevom obalom Save i prilazile gradu s istoka imale su teži put prema Zagrebu jer su naišle na prilično jak otpor ostataka njemačkih i ustaških jedinica. “Gleč, ja sam tada bila jako mala, pa nisam zapravo niti znala kaj se zapravo događa, sjećam se da je moj tata došao sa željeznice i rekao ‘dečki dolaze u grad'”, pojasnila je.
‘Osjećao se strah’
Dodala je kako je u Zagrebu vladalo posebno stanje, “atmosfera je bila strah i neizvjesnost”, opisala je. “Znaš, do tada se osjećao neki strah, stalno su ljudi završavali u zatvoru, uvijek se pričalo da su po nekog susjeda došli, a još je i bio rat”, rekla je Marija i dodala da se “osjećalo olakšanje”.
“Jednom, sjećam se, rat je bio počeo, i išla sam prema Savi i vidjela kako čovjek u čamcu kukom izvlači ljude iz rijeke, znam da sam pobjegla doma mami, nisu to bila laka vremena”, priznala je.
Nadalje, ispričala je da se gradom pročulo da partizani dolazi te da su se za zagrebačke mostove vodile velike borbe. Njen je tata Joža učinio nesvakidašnju stvar. Vremena su bila teška, njen je otac bio apolitičan i radnik, otac osmero djece koje je morao prehraniti, no vojnicima je ipak nudio hranu. “Bio je moj tata i ranjavan od strane partizana kada su minirali prugu, a i u zatvoru NDH, ali je bio dobar čovjek, vidio je gladne ljude i dao im jesti”, rekla je Marija.
‘Hvala Jože’
“Tata baš nije bio od politike, on je bio marljiv radnik, vlakovođa, cijeli život na željeznici, a čak su mu jednom i prijetili logorom, kad je čuo da dolaze vojnici rekao je mojoj mami da izvadi vodu, kruh i mast, da se dečki najedu”, prisjetila se baka kako je to izgledalo kroz njene tad dječje oči.
“Oni su prolazili kroz Vrbik, a mi smo izašli iz kuće, svi su izlazili vidjeti tu vojsku, a moj tata im je, kako su prolazili, tata im je davao vode da se napiju, i malo kruha i masti, a oni su govorili hvala Jože, meni nije bilo jasno kak’ oni svi znaju mog tatu, a tek kasnije mi je rekao da su mu govorili fala druže, i eto tak su partizani ušli u Zagreb”, zaključila je Marija svoju ispovijest.
