Kada je posljednji radnik prije otprilike godinu dana napustio prostore opljačkanog, napuštenog, zaboravljenog Vjesnika, ostali su samo poneki umjetnici. U nekoć novinskom divu, ponosu Hrvatske, kući koja je bila najjača na Balkanu i izgradila neboder visok šezdeset i sedam metara, strojevi su stali, a u devastirane sobe uselili su se umjetnici i pretvorili ih u atelje. Recimo, veoma talentirani Fedor Fischer.
A sada kada se dana slave prisjete samo “vjesnikonostalgičari”, Vjesnik, onako napušten i sjetan, postao je mjesto gdje je pripremljena izložba “Tri pada” koju autorski potpisuju Miodrag Gladović, Damir Gamulin, Damir Prizmić i Nikola Bojić.
Postavljena je u izložbeno-izvedbenom prostoru KONTEJNER, koji se nalazi upravo u jednom od prostora Vjesnikove tiskare. Kako je objasnio Nikola Bojić, to su tri priče koje su značajno utjecale na kolektivnu svijest i mentalnu sliku grada, zagrebački potres, pad sovjetskog drona na Jarun i pad medijskog giganta Vjesnika.
@zagrebinfo Zagreb nam se pretvorio u grad stranaca 😅🌍 #zagrebinfo #city #place #country #fy #fyp #anketa #voxpopuli #viral #viraltiktok ♬ original sound – zagreb.info
Masivna ljuštura
“Ove tri priče naizgled veže tek Zagreb kao mjesto zbivanja, no veze među njima zanimljive su i složene, mogu poslužiti kao uvod u naš dramatični povijesni trenutak. Potres je proizvod tisuća godina geoloških procesa i nakupljene energije koja se u nekoliko sekunda otpusti i pretvori grad u ruševinu i gradilište, pravni labirint koji je za neke horor, a za druge prilika.
S druge strane, i dalje nerazriješen glasan pad bespilotne letjelice veličine borbenog zrakoplova MiG izravno nas uranja u teritorij ratnog konflikta koji nije izoliran, već planetaran, jer se očito tiče svih nas. Za razliku od potresa i drona, pad Vjesnika prošao je gotovo nečujno, odvijao se u etapama postsocijalističkog gašenja, pretvorivši nekada slavni kompleks u masivnu urbanu ljušturu koju gotovo da više ne primjećujemo”, rekao je za medije Bojić.
A priča o Vjesniku, novinskoj kući koja je zapošljavala više od 10.000 ljudi i u kojoj su radili najbolji od najboljih hrvatskih novinara, nije nikada do kraja ispričana. Nikad nije razjašnjeno kako je pokradeno sve što se moglo pokrasti, čak i slike koje su umjetnici poklanjali redakciji i koje su stajale u dvorani u kojoj su se održavali sastanci kolegija. Nije razjašnjeno ni kako je uništena najveća tiskara u ovom dijelu Europe, koja je mogla tiskati najzahtjevnije revije. Malo se zna kako je uništen dnevni list Vjesnik pa je Hrvatska, jedina u Europi, do danas ostala bez ozbiljnih dnevnih novina.
Tužna priča
Zapravo, priča o Vjesniku tužna je priča o našoj svakodnevici. O tipovima koji su uništili sve što se dalo uništiti, razgrabili tuđu imovinu, igrali se “privatizacije” koja je značila lov na bogatstvo. Novinska kuća Vjesnik bila je među prvim gigantima na udaru tajkuna, da ne kažemo lopova. Otišla je visokotiražna Arena, za Večernji list vodila se prljava bitka i do dana današnjeg nije jasno tko su sve bili ortaci koji su najtiražniji hrvatski dnevni list odveli na put do stranog vlasnika.
Sada zagrebačka izložba i zvukom pokušava dočarati sve što se oko Vjesnika događalo. Sama izložba nije bila muzeološki postavljena, nije se bavila ni povijesnom arhitekturom, nema digitalnih ekrana i projekcija. Samo se čuju zvukovi iz samih prostora galerije, jedne od prostorija bivšeg novinskog diva. “Izložba nije digitalna iako je u tehnološkom smislu sofisticirana.”
Autori su na svoj način progovorili i o smrti Vjesnika. Počelo je s privatizacijom, postupno je slijedilo gašenje novina i potpuna likvidacija tiskare. Tako je Vjesnik pretvoren u prazni kompleks, neboder strave, ogromni prostor gdje su kamioni pred tiskarom čekali večernja izdanja novina koje su razvozili po cijeloj zemlji. Sve je zapravo izvedeno lukavo, smišljeno. Juriš na novinsku kuću nije se poveo odjednom, išlo se etapu po etapu, da ne bi ostalo doslovno ništa. I izložba je upravo dočarala to tiho umiranje, za razliku od dramatičnog ekscesa s projektilom na Savi, koji također nikad nije objašnjen javnosti. Ni danas ne znamo jesu li ga ispalili Ukrajinci, zabunom ili neznanjem, ili netko drugi. Samo je pukim slučajem pao nedaleko od studentskih domova, da bi odmah na mjesto incidenta došli političari i ispeglali stvari.
@zagrebinfo Zagrepčani, znate li odgovor na ova pitanja? 🔵🤔 #zagrebinfo #zagreb #quiz #streetinterview #povijest #harmica #fy #fyp #viral #tiktok #viraltiktok ♬ original sound – zagreb.info
Osjećaj respekta
Izložba se bavi i imovinom Vjesnika, koja je bila dragocjena. Bilo je svega i svačega, od najmodernijih tiskarskih strojeva do računala, vrijednog namještaja. Ono što je u Americi New York Times, to je u Hrvatskoj bila kuća Vjesnik. Gdje se na portu dolazilo s nekim osjećajem respekta. Sam je neboder remek-djelo hrvatske moderne arhitekture, s potpisom slavnog Antuna Ulricha.
Na križanju Slavonske avenije i Savske ceste u Zagrebu, neboder je izgrađen 1972. godine, a konstruktor je bio M. Fijember. Vjesnikov neboder visok je 67 metara. Iznad zemlje su visoko prizemlje i 16 katova, a na vrhu se nalazi radijski jarbol. Neboder ima oblik kvadra dimenzija 14 i 39 metara. Skelet od armiranog betona samonosiva je konstrukcija sastavljena od vertikalnih i horizontalnih elemenata – stupova i greda. Zidovi nemaju konstruktivnu ulogu kao u arhitekturi tradicionalnih materijala: nisu nosači tereta jer krov kao zaseban teret više ne postoji.
Zidovi će zatvarati i odjeljivati pojedine dijelove prostora, izolirati unutarnji prostor od vanjskog, omogućiti njihovo povezivanje (staklena fasada). Skeletna konstrukcija omogućuje da se zgrada podigne na visinu od više desetaka katova, da se dobije slobodnija organizacija prostora koji više nije sputan zidom kao konstruktivnim čimbenikom i da se bolje poveže vanjski i unutarnji prostor, piše u jednoj studiji.
Fasada nebodera izvedena je u reflektirajućem narančastom i smeđem mat staklu, što je za to vrijeme i mjesto gradnje bilo veoma moderno. Kasnije, kako bi koji prozor stradao, zamijenili bi ga običnim, što naravno nije bilo adekvatno. Inspiriran je neboderom Lever House, a ime je dobio po novinskoj tvrtki. Nadimak Vjesnikova tornja je “Čokoladni toranj”.
Kultni zagrebački neboder danas je neprepoznatljiv: Ogromnom reklamom unakazili zgradu Vjesnika
Skladna kompozicija
Upravo su tu nastala mnoga izdanja novina, revije, tu su se vodile ogorčene ideološke rasprave novinara i urednika. Vjesnikovoj kući nije mogao konkurirati nitko iz bivše Jugoslavije, ni Borba ni Politika ni ljubljansko Delo.
Kada je zgrada izgrađena, bila je ne samo ponos novinske kuće nego i jedinstveni arhitektonski zahvat tog vremena. Suvremene zgrade malo je tko imao u Europi. Sedamdesetih godina Večernji list pisao je: “Od sivog betonskog skeleta koji se već godinama ističe u južnoj panorami Zagreba, Vjesnikov je neboder u cigli u dvadesetak dana izmijenio izgled i odjeven u staklenu fasadu smeđe i narančaste boje uvrstio se u red ‘europskih ljepotica’.
Naime, ovakvi materijali za fasadu najsuvremenija su rješenja koja se trenutačno koriste – riječ je o specijalnim vrstama stakla koje u ovoj izvedbi odbijaju veći dio toplinskih zraka, dok svjetlo gotovo nesmetano propuštaju.”
@zagrebinfo Jedna od najstarijih zgrada u ovom dijelu grada ☝️ #zagrebinfo #zagreb #gradzagreb #langovtrg #novakova #zgrada #rušenje #viral ♬ original sound – zagreb.info
Otezanje gradnje
Arhitekt Ulrich, autor projekta za izgradnju “modernog grafičkog kombinata opremljenog najsuvremenijim strojevima” kako je najavljivana gradnja 1960., nije bio zadovoljan ni otezanjem gradnje ni suradnjom s investitorom.
U prvonagrađenom natječajnom projektu iz 1956. predložio je skladnu kompoziciju visokog uredskog nebodera izraslog iz baze proizvodnog, tehnološkog i pogonskog trakta, koja je u izvedbenoj fazi doživjela znatne izmjene, osobito u proporcijama. Vjesnikov neboder konačno je dovršen i “pušten u pogon” 1972.
I dandanas, kada se prolazi Savskom, za Vjesnikov neboder svi znaju. Ali malo njih zna da je nestajao kat za katom, kako su propadali dijelovi nekad moćne medijske kuće. Ni oni koji su aktivno sudjelovali u smrti Vjesnika nisu dugo ostajali u kući, valjda zbog grižnje savjesti, ako ti ljudi uopće imaju savjest. Kada su razgrabljene novine i novinske redakcije, ostalo je još da se pokopa i dnevni list.
Otac je prvog zagrebačkog nebodera, a zbog židovskog podrijetla u ratu je ostao bez svega
Kritična zona
U sprezi s naivnim radnicima tiskare izveden je spektakularan obrat da list Vjesnik nema veze s tiskarom, iako je tiskara godinama dobivala novac za modernizaciju zbog samog lista. Radnici su vjerovali da će teći med i mlijeko samo da se otarase novina koje su gomilale gubitke.
Bojić je u razgovoru za Jutarnji list objasnio svrhu zagrebačke izložbe. “Vremenu složenih procesa kojih nismo svjesni dok nam se u dramatičnom padu ne sruče na glavu, vremenu nove geološke ere koju nazivamo antropocenom, vremenu planetarnog rata i političkih i društvenih tranzicija dugog trajanja.
Iskoristili smo priliku da Zagreb koristimo kao kritičnu zonu za razmatranje ovih procesa, a novi izložbeni prostor Kontejnera, koji je inače u otvoren u kompleksu Vjesnika, kao točku site-specific intervencije. Izložba dakle nije samo o Zagrebu nego i o stanju u kojem smo se našli kao civilizacija. Čini se da je zbog toga već na otvorenju izazvala velik interes međunarodne stručne javnosti.”
@zagrebinfo Uskoro se počinje rušiti stara zgrada Zagrebačke banke u Paromlinskoj #zagrebinfo #zagreb ♬ original sound – zagreb.info
Ništa nije ostalo
A što je ostalo. Ništa. Bale papira po hodnicima, neki strojevi koji su već bili opustošeni, stara izdanja novina koja su razbacana po podu. “Plavi hodnik” je opustio, dio inventara prodan za šaku kuna. Jedan stari metalni ladičar ostao je. A u njemu su pronađeni nacrti strojeva i originalni nacrt s potpisom Antuna Ulricha. Zapravo, iz tih se nacrta vidi koliko se u konačnici odstupilo od projekta, koji nije izveden kako je bio zamišljen.
Činjenica da je država Vjesniku bila i tata i mama nije bila neka sreća. U danima slave država je bogato davala novac da se Vjesnik razvija, i dio novinske produkcije i tiskara i distribucija. Onda su došla vremena grabeža pa je Vjesnik postao meta novokomponiranih novinskih i inih tajkuna. Politika je mirno pratila pad kuće koja više nikom nije trebala.
Politički prsti
Uostalom, utjecaj novina je slabio pa su i političari više voljeli pojavljivati se na televizijama. Ionako novinari više nisu trebali. Još su Ivo Sanader i Jadranka Kosor pokušavali ostaviti kuću Vjesnik na životu, svatko sa svojim ciljevima. Nakon njih, došlo je vrijeme da se zada smrtni udarac cijeloj kući pa je i tiskara postupno gubila na značaju. Mijenjali su se direktori, svaki je imao svoje planove i na kraju je sve otišlo na bubanj.
Nije Vjesnik jedina žrtva otimačine, urušili su se i drugi bivši velikani, nedavno i varaždinski Varteks. Svi su se pomirili s tim, više nema ni nekih posebnih šokova kada rijeka radnika koja je godinama gradila svoju tvrtku ode kući, bez plaće, s kreditima. To je vijest za jedan dan, a onda se brzo zaboravi. I agoniju Vjesnika pamte samo oni koji su nekad u njemu radili, drugi prolaze pokraj avetinjski pustog nebodera i ne znaju kakva se drama ondje odvijala.
Što će država kao vlasnik sada učiniti, kakav će dogovor postići s drugim suvlasnicima, nitko ne zna. Hoće li biti nešto pokrenuto na zgarištu slavnog Vjesnika? Navodno Ministarstvo kulture i medija ima pravo na ime Vjesnik, ali teško je zamisliti da će se pokušati obnoviti dnevni list koji bolno nedostaje Hrvatskoj. I hrvatskoj kulturi. Tko zna. Mrtvac, Vjesnik, s bezbroj redakcija i najsuvremenijom tiskarom, naravno, ne može se oživiti. Svatko je dao svoj prilog za smrt Vjesnika i sada kada je sve obavljeno po planovima moćnika, preostaje pitanje što će biti s nesretnom zgradom, nekad ponosnim neboderom koji je bio jedan od zaštitnih znakova Zagreba.
