Na tradicionalnu proslavu 1. svibnja, Međunarodnog praznika rada, u park Maksimir od jutra su pristizali brojni Zagrepčani i Zagrepčanke za koje je uz 40.000 porcija graha i 20.000 porcija štrukli priređen bogat zabavni program, sa zvijezdom Gibonnijem.
Slavlje je bilo tu no ni ove godine nije bilo velike sindikalne prosvjedne kolone niti glavnih sindikalnih čelnika pa se o radu, radničkim pravima i radnicima moglo čuti samo onih nekoliko riječi koje je s pozornice uputio gradonačelnik Tomislav Tomašević.
“Na današnji dan se podsjećamo borbe za prava radnika koja je počela još prije dosta vremena. Sjećamo se da radnička prava nisu nikome dana, radnička prava su uvijek izborena.”, poručio je gradonačelnik.
Kako se živi u Zagrebu?
Govorio je i o borbi za prava radnika.
“Ta borba za radnička prava mora biti kontinuirana jer inače radnička prava idu dolje, a trebaju uvijek ići gore”, poručio je gradonačelnik, a ranije u izjavi za medije je odgovorio kako smatra da se u Zagrebu dobro živi.
“Mislim da Zagrepčani u odnosu na sve druge županije žive najbolje. U Zagrebu je najveća prosječna plaća, najveća medijalna plaća. Najmanji rizik od siromaštva je upravo u Zagrebu. Od 240 regija u Europi Zagreb je među prvih deset po borbi protiv siromaštva.”
Istaknuo je kako su najveći problemi u Hrvatskoj prekarni rad te činjenica da si mlade obitelji od svoga rada ne mogu priuštiti mjesto za stanovanje.
Na Praznik rada u Maksimiru došli do štanda pa ostali u šoku: ‘Za mene je to pljačka’
Samo jedan sindikat u Maksimiru
Od sindikata u Maksimiru je bio tek školski sindikat Preporod koji je upozorio na obespravljenost pomoćnika u nastavi.
“Njih je 5 tisuća i to su u ovom trenutku najobespravljeniji radnici. Nemaju božićnice, regres, uskrsnice. Djeca s poteškoćama se ne bi mogla školovati bez njih. Ugovori im traju godinu dana. Tu se krši zakon. Krajem 6 mjeseca im prekidaju radni odnosi da ne bi dobili plaću za sedmi i osmi mjesec. Želimo da postanu radnici škola kao i svi ostali”, istaknuo je Željko Stipić iz sindikata Preporod.
Čelni čovjek sindikata Željko Stipić osvrnuo se i na izostanak masovnijih sindikalnih akcija i ove godine.
“Dosta se čuje, pa čak i od kolega sindikalista da prvi maj izgubio smisao. Nije prvi maj izgubio smisao. Nažalost neki ovakvi sindikati su izgubili smisao i to već odavno. Uvijek postoje bolna pitanja koja se tiču radništva.
Mi sindikati moramo pronalaziti nove mogućnosti borbe za prava radnika. Možda to više nisu prosvjedne kolone. Možda je vrijeme da se preporodi obilježavanje Praznika rada.”
“Ne žalim za Jugoslavijom, ali”
A oni posjetitelji Maksimira koji rade ili su odradili svoj radni vijek nemaju baš bajne riječi za situaciju u Hrvatskoj kad je u pitanju radništvo.
“Pošto sam i sam radnik mogu reći situacija je da je radnik nezaštićen sramotno. Radi ko crnac, a dobije mizeriju da preživi. Ljudi kredite imaju, treba režije plaćat, državi dat i dok podmiriš sve šta ti ostane, ništa. To je malo, premalo. Sitno. Ako ljudi sa strane nešto ne zarade teško je preživjeti u ovakvoj situaciji.
Situacija je teška za sve. Treba plaće i standard životni povisiti jer je sve poskupilo. Jako, jako poskupilo. Oni računaju plaće pod kunama, a pogledajte cijene danas. To je jako velika razlika. Sve siromašniji su ljudi, sve više građana bježi, snalaze se gdje imaju bolje”, poručio je Marko.
‘Mirovinu potrošim za 10 dana’
Umirovljenik Željko radio je drugačija vremena za radnike i radnička prava. “Ma ništa. To je ona uzdaj se use i u svoje kljuse. Ak se nisi obezbedil. Ja sam 46 godina radnog staža. Ja mirovinu potrošim za deset dana. O čemu pričamo. Sad sam udovac, ali imam nekaj, nekretnine, rente neke, mogu živjeti.
To je sramota. Penzioneru ispod tisuću eura dati to moraš šparat, gledat. Kaj vam je deset eura cijeli dan za tri obroka, to vam je šparanje do kraja”, rekao je pa dodao kako je bilo u vrijeme kad je on bio radnik.
“Ja sam bio privatnik, poduzetnik. Svoj autotaksi sam imao 30 godina. Ja sam radil ko sivonja, ali stvoril sam nekaj. Nemrem ja reć, ja ne plačem za Jugoslavijom. Opće me to ne interesira, ali za radnika je bilo bolje. Odmarališta, sindikati, stanovi se dijelili. Dajte vi danas kupite stan, ako nemate.”
