Nagradu Grada Zagreba ove godine dobiva 15 pojedinaca koji su izabrani među 56 kandidata. Tako je posthumno priznanje dobio redatelj i scenarist Lukas Nola, zatim urbanist Tihomir Jukić, profesor književnosti i filozofije, pjesnik i umjetnik Vlado Martek, pisac Robert Perišić, a među dobitnicima su i Saša Ban, Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić, autori serijala Betonski spavači.
U ovom serijalu autori su dokumentirali arhitektonska obilježja iznimnih, danas zapuštenih sustava u Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije, ali i educirali javnost o važnosti očuvanja ovih struktura za buduće generacije, stoji u obrazloženju nagrade.
Tim smo povodom razgovarali s jednim od autora serijala Marojem Mrduljašom, arhitektom, teoretičarom i kritičarom arhitekture te profesorom na Arhitektonskom fakultetu.
Kako je nastala ideja za Betonske spavače?
Betonske spavače su inicirali redatelj Saša Ban i novinarka Nevenka Sablić koje je privukla tema napuštene arhitekture. Ruševine su oduvijek privlačile pažnju, no rijetko se zapitamo otkuda sve dolazi ta privlačnost. Uz romantičarsku ili čak makabričnu fascinaciju materijalnim artefaktima u propadanju, arhitektura je zapis i vremena u kojem je nastala, ali također i suvremenosti.
Sašu i Nevenku sam uputio na činjenicu da na prostoru bivše Jugoslavije ima dosta razmjerno recentne arhitekture koja je ruševna ili se ne koristi u svom punom potencijalu. Kako je moguće da propada kulturno relevantna arhitektura, koja je pri tome i vrijedan resurs? Što to znači i za lokalne zajednice, ali i za čitavo društvo? Naš tematski fokus se tako suzio na arhitekturu izgrađenu u periodu socijalizma jer tu odnos arhitekture u problemu i društvenog konteksta naročito zaoštren i važan za našu suvremenost. Za mene osobno je iskustvo rada na filmu bilo neobično, jer se može odvijati postepeno i iterativno.
Jednom postavljen tematski okvir u fazi razvoja ostavlja brojne mogućnosti otvorenima. Izvorno je ciljan kraći format, ja se kao aktivni protagonist u filmu pojavljujem prilično kasno u razvoju projekta. Neke strateške odluke bile su zajedničke i u njima su sudjelovale i producentice Miljenka Čogelja i Dana Budisavljević, te drugi ljudi u Hulahopu, kao i naš prvi producent s hrvatske televizije, Robert Zuber. Direktor fotografije Hrvoje Franjić, te snimatelj zvuka na većini lokacija Hrvoje Radnić kreativno i sadržajno doprinijeli su bitno više nego što od njihove uža domena. Slično vrijedi i za montažere Vanju Siručeka i Ninu Velnić. Potrebani su posvećeni rad, sustavnost, pa i povjerenje financijera da neki složeni projekt sazrije.
Bavite se modernom arhitekturom na prostoru Hrvatske i bivše Jugoslavije, građevina je podosta, je li se teško bilo odlučiti koje će biti u epizodama?
Moji interesi nikako nisu ograničeni samo na Hrvatsku i Jugoslaviju. Kao član uredništva tijekom skoro dvadeset godina, a u fazi pred gašenje i glavni urednik časopisa za arhitekturu i kulturu Oris bavio sam se svjetskom arhitekturom koju i predajem na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Taj širi, globalni pogled je nužan, jer inače izostaje mogućnost usporedbi različitih pristupa usporedivim temama, raspoznavanje utjecaja, te razumijevanja utjecaja društvenog i kulturnog konteksta na arhitekturu. Odabir naših arhitektonskih protagonista u Betonskim spavačima bio je uvjetovan ne samo njihovom arhitektonskom kvalitetom, nego i pričama koje ih okružuju. Te priče su se postepeno pomicale od naglašenije intimističkih perspektiva, što je nešto prisutnije u ranijim sezonama, prema više eksplicitnom problematiziranju temeljnih društvenih vrijednosti.
Jedna od građevina o kojoj se govori je i Zagrebački velesajam, nekada ponos, danas propada, ima li on budućnost?
Zagrebački velesajam se kao institucija nije uspio prilagoditi novim vremenima i novim okolnostima. Pogledamo li neke svjetske primjere kao što je milanski sajam, on je u međuvremenu ne samo porastao, nego je izgrađen čitav novi fascinantni kompleks. Zagrebački velesajam teško može sustići razliku, jer Zagreb i Hrvatska nemaju kapaciteta, a možda niti interesa za razvoj jedne relevantne globalne institucije. Velesajam ostaje izuzetno skladan ambijent s nekoliko primjera lijepe paviljonske arhitekture koji su i zaštićeni kao kulturno dobro.
Taj prostor i danas živi kao svojevrsni sportski park: tamo i moja djeca idu na tenis i voze karting, a pružaju im se i razne druge mogućnosti. Mislim da je najbolje započeti od postojećih procesa i nastaviti ih razvijati. Velesajam kao hibrid raznih sadržaja u što se, bar teoretski, može uključiti i stanovanje kao bi se podigla vitalnost prostora. Mislim da bi neki fakulteti koji traže velike prostore, uključivo i moj arhitektonski, tamo vrlo lijepo funkcionirali. Potrebni su nam i muzej dizajna i fotografije, muzej arhitekture treba prikladni prostor… Zamislite tu kombinaciju velesajma, sporta, edukacije, kulture, stanovanja, pa i poslovanja…
Kratkoročno, krajnji je čas da se spriječi propadanje paviljona, primjerice stakleno-čeličnog paviljona Mašinogradnje i Talijanskog paviljona, dok je paviljon Đuro Đaković možda i nepovratno propao. Mnogi nisu niti svjesni da je Velesajam međunarodno vrijedna i konzistentna arhitektonsko-urbanistička cjelina s zanimljivom poviješću, a isto vrijedi i za bivši Zagrebački zbor, danas Studentski centar. Za obje cjeline rađeno je više studija prema kojima bi se zadržale ključne značajke tih kompleksa uz razumni novi razvoj. Ništa se nije dogodilo, no ako ništa drugo, nije došlo niti do njihove značajne devastacije i rušenja.
Zagreb u problemu prekomjerne izgradnje: ‘Nema jasne vizije’
Je li bilo teško doći do arhivski snimki?
Za Betonske spavače je arhiva jako važna ali uvijek sam isticao da naš projekt nije samo povijesni, nego se odvija u sva paralelna vremena, u prošlosti i sadašnjosti. Pripovjedna perspektiva je suvremena. Ima dosta arhivskih izvora, no nije uvijek lako naći prikladan materijal. Kreće se od širokog popisa naših želja, zatim se dobiju osnovni faktografski opisi arhivske građe iz koje još nije uvijek jasno što će se dobiti, temeljem toga radi se selekcija za pregledavanje materijala. Ja se nisam bavio pregledavanjem arhiva, to su radili Nevenka i Saša. Inače, korištenje arhiva jedna je od većih stavki u produkcijskom budžetu.
Snimljene su tri sezone, planira li se i četvrta?
Približna struktura od četiri sezone bila je definirana već i raznoj sezoni razvoja projekta. No, produkcija sezona se odvija prilično sporo dok kuće koje nas zanimaju pred našim očima propadaju, ruše se ili preoblikuju, a neki važni likovi umiru. Svaka sezona ima svoj jasan tematski okvir i postepeno napredujemo od pomalo melankoličnih ruševina na obali, preko urbanih cjelina koje bitno utječu na naše živote no često su neprepoznate, do treće sezone u kojima su ideološke tenzije između prošlosti i sadašnjosti dovedene do krajnosti.
Zato smo saželi teme i treća sezona je svojevrsna kulminacija, čak je imala i radni naslov „trijumfi modernizma“. Ima nekih sredina u kojima nismo bili i spektakularnih primjera koje nismo obradili, kao što je to primjerice slučaj s hibridnim sportsko-kulturno-trgovačkim kompleksom popularno poznatim kao Boro i Ramiz u Prištini. Još je tema ostalo neispričano, moguće je zamisliti i četvrtu sezonu ali treba pažljivo sagledati može li se dodati nešto novo tematici, a da se ne uđe u ponavljanje već prikazanoga.
Druga sezona Betonskih spavača prodana je televizijama u Švedskoj, Nizozemskoj, Češkoj i Slovačkoj, a prodaju je ostvarila agencija TVF International iz Londona, hoće li Betonske spavače gledati još u nekoj zemlji?
Nadamo se da će biti tako. Agencija se brine za globalnu distribuciju i naročito bi bilo dobro kada bi interes pokazale neke od velikih streaming platformi. No, te platforme imaju svoju logiku koja ne ovisi presudno o kvaliteti rada, nego o njihovoj poslovnoj logici. Jako nam je drago i sudjelovanje na festivalima čiji je popis još i puno duži. Mi smo specifični jer smo televizijski projekt, ali svaka epizoda ima vlastitu filmsku kvalitetu i autonomnost, pa se može prikazivati nezavisno, u kinima. Za sudjelovanje na festivalima i pojedinačne projekcije teško nam je odabrati epizodu. Ponekad nam u izboru pomaže tema festivala, no uglavnom su oni toliko otvoreni da je izbor ipak na nama.
Hoćemo li uskoro osim gledati i čitati “Betonske spavače”?
Za razliku od linearnosti filma – ne nužno u narativnom nego u perceptivnom smislu, knjiga može biti i ne-linearna. No, transfer sadržaja iz jednog medija u drugi ne može biti doslovan i knjiga mora biti nadogradnja ili proširenje u odnosu na seriju. Mi smo snimili dosta materijala koji nije ušao u epizode, ima čak i zanimljivih likova koje nismo iskoristili. Taj proces je uz skromnu podršku Ministarstva kulture započet, no ako ne budemo zadovoljni s pravcem istraživanja, nije nužno publicirati knjigu pod svaku cijenu. Možda se tijekom rada pokaže da je pogodan i neki drugi mediji ili format, pa projekt koji je zamišljen kao knjiga postane web-stranica ili nešto treće.
Zagrebački kvartovi koji pucaju po šavovima: ‘To je preplavljeno, ali nema novih vrtića ni škola’
Koji vam je betonski spavač najdraži?
Teško je nešto izdvojiti, no posebno je dirljiva priča o bivšem Muzeju Revolucije u Sarajevu, danas Historijskom muzeju BiH kojeg su projektirali Boris Magaš, Edo Šmidihen i Radovan Horvat. Usprkos izostanku institucionalne podrške, djelatnici muzeja uz nadljudske napore održavaju na životu i samu prekrasnu zgradu i njen program.
Umjesto da živi u prošlosti ili nariče nad vlastitom sudbinom, Historijski muzej kroz razne kvalitetne izložbe i događanja posvećene društveno relevantnim temama povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost. Koliko dugo će to još biti moguće, otvoreno je pitanje.
