Dok na ekonomskom i komunikacijskom planu svijet ekspandira i povezuje se nezaustavljivim globalizacijskim silnicama, hrvatska kultura u novije vrijeme kao da se zatvara u sebe. Pisci, slikari i kazalištarci rade oštar zaokret od takozvanih velikih (ideoloških, političkih, gospodarskih) pitanja i okreću se malim, individualnim i lokalnim temama. Kakvo je to osvježenje! Napokon u fokus dolazi život, ovaj, ovdje i ovakav: izdavačku je scenu preplavio val knjiga o obiteljima čija je sreća uvijek ista, a nesreća, tolstojevski rečeno, uvijek različita i sasvim nova – te o kvartovima koji su prikazani kao žive kapsule svijeta.
Potonjom se temom bavi Dario Harjaček u svome novom romanu “Stotina godina”, svježe objavljenom u nakladi OceanMore: u njemu je nadahnuto ispripovijedana povijest zagrebačkog kvarta Trešnjevka, a pisac vješto isprepleće fiktivne likove s nekim stvarnima, poput Krste Hegedušića, Vladka Mačeka i Alojzija Stepinca.
“Zapravo je ovaj roman posveta Zagrebu kao centru nacionalne kulture, a ja se u knjizi bavim periodom od posljednjih sto godina. Rekao bih da je glavni lik povijest od tridesetih godina prošlog stoljeća do danas, koja se najbolje zrcali na Trešnjevci, nekada radničkom kvartu u kojem su obespravljeni rodili neke od najprogresivnijih ideja”, govori Harjaček, široj kulturnoj publici poznatiji kao kazališni redatelj: ovo mu je, naime, drugi iskorak u književnost, nakon romana “Sanjica Lacković” koji je objavio 2018. u istoj izdavačkoj kući.
Plodni umjetnik
Dario Harjaček rođen je 1979. u Beču, plodni je kazališni i radijski redatelj, dramatičar i scenarist. Završio je studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te diplomirao kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Za kazalište je prilagodio velik broj filmova, romana, klasičnih dramskih tekstova i djela dječje književnosti. Režirao je četrdesetak predstava u hrvatskim kazalištima. Sudjelovao je u produkciji dramskoga programa Hrvatskoga radija i mnogim plesnim projektima te pisao scenarije za emisije dječjega programa HRT-a. Ranije ove godine režirao je u Žar ptici društveno angažiranu predstavu “Pet nula” o vječnom problemu hiperinflacije odlikaša.
O Trešnjevci ne piše izdaleka ni napamet: stanovnik je tog kvarta, čiju je stogodišnju povijest fiktivno obogatio susretima akademskih slikara i raznih probisvijeta, seksualnih radnica i svećenika, muktaša i lihvara i egzilanata povratnika, zlostavljača i žrtava, pustolova i pijanaca koji svojim isprepletenim pričama kroje raskošnu tapiseriju života jedne četvrti od njezina nastanka u blatu Zagreba sve do današnjih dana.
Zagrepčani ‘opleli’ po sve popularnijem kvartu: ‘Znaš odmah kakav je ako su to prednosti’
Epicentar zbivanja
Odu Trešnjevci ispisao je i Tomislav Šovagović u svojoj proznoj zbirci “Spremište Trešnjevka”, objavljenoj u nakladi Mozaik knjige. Kroz 60 kratkih priča autor čitatelja vodi u šetnju tim zagrebačkim kvartom: dok će ih neki čitatelji doživjeti nostalgično, drugi ih čitaju kao kroniku jednog minulog vremena. Predratni Zagreb postaje mapiran skretnicama i legendarnim lokalitetima koje autor popisuje preciznošću inventure, a ispripovijedane su u prvom licu iz vizure osnovnoškolca Tome koji se iz rodnog Šibenika doselio u Zagreb. Opisano je vrijeme koje počinje najvećim procvatom Name, a završava krajem Jugoslavije.
Trešnjevka je postala epicentar kulturnih zbivanja zahvaljujući nizu malih umjetničkih inicijativa koje slave razne aspekte života tog kvarta. No val kulturne revitalizacije zagrebačkih kvartova zahvatio je i druge dijelove metropole: u tijeku je projekt “Kvartovi kulture” koji u četvrti od Novog Jelkovca do Prečkog donosi bogat program tijekom 13 vikenda, uz više od 100 događanja u kojima će sudjelovati više od 300 umjetnika. Posrijedi je živahan projekt u organizaciji Centra za kulturno-društveni razvoj Novi prostori kulture, a održava se uz podršku Grada Zagreba.
“Oronula betonska konstrukcija četverokatne tvornice čiji natpis na bočnom zidu polako blijedi; livada raznovrsnog, već oko metar visokog korova na mjestu gdje je još prije godinu dana bio omiljeni kvartovski kafić; sićušna prizemnica iz prošlog stoljeća koja evocira zagorsko selo iz imena ulice u kojoj se nalazi. Sve je to Trešnjevka. Stasala kao radnički slam, tek djelomično modernizirana u socijalizmu, prepuštena slobodnom tržištu nekretnina i svega ostaloga već od kraja osamdesetih, za mnoge uspijeva biti jedan od najšarmantnijih zagrebačkih kvartova. Duguje to snažnom osjećaju susjedstva koji se može i očekivati tamo gdje ljudi imaju malo i upućeni su jedni na druge.”
Vremenski stroj
“No taj šarm supostoji s brutalnošću svakodnevice; nedostatkom prostora za zelenilo, pješake, djecu u kolicima, promet, kao i za stanovanje koje je i ovdje sve skuplje”, pokušavaju objasniti fenomen romantiziranja oronule Trešnjevke autorice projekta “(G)rad na drugi pogled” Ana Kutleša i Vesna Vuković.
Trešnjevka je i za svoje stanovnike svakodnevni izvor frustracija. Upravo u takvo urbano tkivo, puno otvorenih rana, upustili su se studenti Akademije likovnih umjetnosti pod vodstvom profesorice Tanje Vujasinović. U višemjesečnom procesu istraživali su kvart, njegovu povijest, memoriju, neuralgične točke i pripremili seriju intervencija u javnom prostoru. Iako raspršene po kvartu i nevezane čvrstom tematskom poveznicom, one se, obuhvaćene jednim pogledom ili šetnjom, slažu u mozaičnu sliku Trešnjevke na drugi pogled.
Kvartovi s južne strane Save pokazali su se osobito plodnim izvorom nadahnuća u novijoj hrvatskoj književnosti. Naredale su se u posljednjih nekoliko godina sjajne knjige čija je radnja potpuno omeđena na kvartove poput Sloboštine ili Utrina – čini se to neobičnim s obzirom na to da je riječ o dijelu grada koji je stereotipno doživljen kao “spavaonica Zagreba”. S druge strane, upadljiv je gotovo potpuni izostanak književnih djela koja tematiziraju život u elitnim kvartovima u podsljemenskoj zoni…
Zagrepčanin uočio nešto neobično u nazivu kvartova: ‘Najviše me frustrira ta razlika’
Priča o kvartu
“U centru je sve poharano bezličnim kafićima, samo se u Novom Zagrebu još mogu naći mjesta koja povezuju staro i novo. U Utrinama postoji kafić koji je isti kakav je bio i sedamdesetih, tamo se isprepleću sve generacije, Caffe bar Utrine”, govori Željko Špoljar, koji upravo naziv tog lokala posuđuje za naslov novog romana smještenog u kvartu u kojem je odrastao i u kojemu cijeli život živi: Caffe bar Utrine okosnica je radnje i mjesto susreta svih likova, koje služi i kao nekovrsni vremenski stroj.
I prije je Špoljar pisao o Utrinama: ondje je smjestio radnju svog “Petokoronaša”, prvog domaćeg romana koji je tematizirao pandemiju koronavirusa. Nije da on slijepo romantizira tu novozagrebačku četvrt; njegovi likovi obuzeti su žudnjom da se barem pred starost pokušaju odseliti iz kvarta koji im je isisao život…
“Pišem o kvartu kao što seoski pisci, kad ostare, pišu o svom zavičaju, seoskoj kući, majci i oranicama. Kvart i jest naš zavičaj, drugi nemamo, pogotovo mi koji smo odrasli u kvartu, nismo se maknuli iz njega. Pišem o kvartu jer tu poznajem svaku zgradu, kamenčić, kao što je Vermeer slikao običan cigleni zid u svom rodnom Delftu. Pišem u romanu i o ljudima koji su se nakon potresa iz trulog centra doselili u armiranobetonski Novi Zagreb, njihovu srazu i uklapanju u novu sredinu. Sve su lokacije stvarne, sva mjesta, nazivi, ljudi. Volim tu autentičnost, tako je i Pavao Pavličić pisao u svojim romanima za djecu o Dugavama i Trnju, odlazio sam u te susjedne kvartove, slijedio stope njegovih junaka, istraživao mjesta na kojima su oni prolazili svoje avanture…”, govori Špoljar.
Kvartovski luzeri
Za titulu kralja Zapruđa i Utrina, koju si je stvorio Dubravko Ivaniš, vokal grupe Pips, Chips & Videoclips – pa je se odlaskom u sjeverni dio grada “preko novina” odrekao – bore se, metaforički Edo Popović, Željko Špoljar i još nekoliko mlađih pisaca.
Što je to u Utrinama toliko zanimljivo da je taj kvart, izrastao iz utrtih livada Novog Zagreba, u novijoj hrvatskoj književnosti apsolutni rekorder po broju priča i romana? Nema ondje neke romantike ni poezije, samo tržnica, par škola i vrtića uokvirenih parkovima i velikim zgradama, od kojih su mnoge neugledne “limenke”, izgrađene kao brzo i jeftino rješenje nakon velike zagrebačke poplave, a premašile su svoj vijek trajanja pa su i danas dom stotinama obitelji…
Ipak, u tom je zelenom i relativno pustom dijelu grada nadahnuće pronašao i Edo Popović, opjevavši ga u dosta hvaljenom romanu “Izlaz Zagreb jug”, u kojemu se isprepleću priče o kvartovskim luzerima, sanjarima i lokalnim zvijezdama, ženama koje bi htjele više od života i muškarcima koji im to ne uspijevaju omogućiti. Jedno poglavlje u knjizi zove se, znakovito, “Ne tražite u Samoboru ono što se nalazi u Utrinama”.
Je li ovo doista najljepši dio Zagreba kako neki tvrde: ‘Ne ulaže se puno, a prekrasan je’
Opjevani kvartovi
Zanimljivo je da u ovom kulturnom uzdizanju – i glorificiranju – kvartova, drugi hrvatski gradovi baš ne sudjeluju s istom predanošću kao metropola. Split je, na primjer, mnogo puta poslužio domaćim piscima kao nadahnuće – o “cvitu Mediterana” pisali su zaneseno Smoje i grupa Utorkaši, među njima najviše Jurica Pavičić koji ondje smješta radnje svojih izvrsnih krimića – no nikad nije cijeli roman posvećen baš jednom specifičnom kvartu. Možda je to zato što su zagrebački kvartovi drugačije koncipirani, sa strože definiranim granicama i posebnostima.
Osobito je tako u planski građenom Novom Zagrebu, gdje se točno zna gdje završava Zapruđe, a počinju Utrine, i gdje svaki kvart ima sve sadržaje koji čovjeku omogućuju da ostane ondje bez potrebe da radi odlaska liječniku, pravniku, u školu ili na tržnicu iskorači iz granica kvarta.
Pavao Pavličić je u “Trojici u Trnju” odaslao svoje male junake u filmski nabrijanu avanturu po Novom Zagrebu, upadali su u nepredvidive situacije kakve današnji klinci, hipnotizirani ekranima pametnih telefona, ne mogu ni zamisliti. U romanu “Petlja” odmaknuo se malo od Trnja, do Dugava i Folnegovićeva naselja. Bili su to “Goonies” zagrebačkih osamdesetih.
Razni junaci
Nekoliko desetljeća poslije, 2008., mlada spisateljica Maša Kolanović u VBZ-u je objavila žanrovski “nesvrstanu” proznu knjigu “Sloboština Barbie”, smještenu na goli beton Sloboštine, između velikih zgrada odijeljenih platoima. Ondje se kao djevojčica igrala s prijateljicama, po cijele dane presvlačile su svoje Barbie lutke, neke su, naravno, bile lažne, jeftine kopije, no mašta kojom su stvarale scenarije boljeg života za svoje lutke bila je toliko moćna da ih je lansirala u ružičasti svijet daleko od zvuka bombardiranja i zračnih uzbuna koji su bili zvučna kulisa njihovoj igri. “Sloboština Barbie” se, naime, događa u osvit Domovinskog rata, a kvart viđen iz perspektive zaigrane djevojčice drugačiji je, nevin i dirljiv.
O splitskom je Sućidru u novije vrijeme baš lijepo pisao mladi pisac Ante Zlatko Stolica u knjizi “Blizina ničega” koja je prije nekoliko godina objavljena u nakladi Frakture, no, kako je riječ o labavo autobiografskoj fragmentarnoj prozi pisca koji je u Splitu rođen, a u Zagrebu živi i radi, tako se veći dio radnje ipak zbiva na kontinentu, a Sućidar je samo živopisna kulisa za priču o odrastanju u poslijeratnom Splitu. Osijek je, koliko znam, ostao bez posebnog književnog romantiziranja svojih kvartova, uz iznimku Delimira Rešickog koji je puno pisao o Donjem gradu i Tvrđi.
Nije se samo u našoj književnosti fokus okrenuo prema kvartovima kao malim svjetovima punima osebujnih likova i ludih priča – hrvatski je film već dobrano istražio tu temu, najviše u kultnim “Metastazama” Branka Schmidta. No treba napomenuti da je i taj film proizišao iz književnosti – naime, snimljen je prema istoimenom romanu Alena Bovića (pseudonim Ive Balenovića). U “Metastazama” je kvart gotovo zaseban lik. Lokacije namjerno nisu imenovane, prepušteno je gledatelju, odnosno čitatelju izvornika, da sam dokučuje je li kuća nasilnika i navijača Krpe (maestralno ga je odglumio Rene Bitorajac) na Trešnjevci, na Trnju ili u onim malim uličicama oko Martinovke. To nagađanje dalo je dodatan čar filmu, koji je na koncu ipak od glave do pete – zagrebački.
