Prvog studenog obilježava se blagdan Svi Sveti, a dan nakon njega dolazi i Dušni dan. Kraj listopada i početak studenog mnoge asocira za groblje, miris lampaša i nadgrobnih cvjetnih aranžmana. Neke od tradicija predaka stanovnci glavnog grada održali su danas, no u kojoj mjeri, odlučili smo provjeriti.
Od prvog ukopa na Mirogoju 1876., pa do 1918., na tome je groblju posljednje počivalište našlo više od 71 tisuća ljudi. Na pragu 20. stoljeća i koju godinu nakon, na Mirogoj se stizalo vlastitim kočijama ili iznajmljenim fijakerima, a velik je broj građana išao i pješke.
Početkom 20. stoljeća građani su s pripremama započinjali već polovicom listopada. Prvo se uređivalo grobove, koji su većinom bili zemljani humci, pa se na njima čupao korov i pročišćavala zemlja, koja se prekopavala manjom lopatom. Neki su svojim pokojnicima tad posadili i cvijeće. Popularne su bile Dalije.
‘Naći ga se može kroz cieli dan’
Nadalje, Zagrepčani su s obala Save kupili bijele, jajolike oblutke, kojima bi obrubivali grobove. Donosili su se i vijenci od grana šimšira, koji su se prodavali na Kaptolu i Jelačićevu trgu. Za one koji nisu htjeli ili mogli to sami, postojala je i usluga uređivanja. Moglo se unajmiti stručnjake koji su se oglašavali u novinama. Tako je Novostima 16. listopada 1911. osvanuo oglas. “Vrtljar sa obrtom Juro Zmiš grobove na Mirogoju uredjuje i ukrašuje uz vrlo umjere ciene, a naći ga se može kroz cieli dan na groblju”, pisalo je.
Izvještaj iz iste tiskovine, objavljen 17. 10. 1913., suptilno komentira jednu naviku koja se održala do danas. “Još su samo dva tjedna do dana mrtvih, do Svisveta, pak se zato danomice na centralnom groblju na Mirogoju sve življe radi na uredjenju i ukrašavanju grobova. Ima mnogo i takovih ljudi, koji se cijele godine baš ne brinu za grobove svojih milih i dragih pokojnika. ali za Sesvete dadu ipak grob očistiti i ukrasiti. Onako: radi svijeta…”, pisali su.
“U glavnom gradu svuda je živahnije. U trgovinama, po ulicama, susrećemo posve nova lica, iz bliza i daleka. Svi dodjoše, da uoči Svih Svetih nakupuju što trebaju. U kinematografima gotovo nije moći dobiti mjesta. Prema Mirogoju već se sada opaža živahniji promet”, prenio je Jutarnji list 30. listopada 1912.
‘Uživaju u onoj ljepoti cvieća’
Godinu kasnije, novinski je tekst otkrio kakve su vijence Zagrepčani najviše kupovali. “Koliko smo opazili, najviše se prodavaju vienci iz umjetnog cvieća”, piše. Opisano je i stanje zapaženo za glavnom groblju u gradu. “Mirogoj je postao pravi cvietnjak. Grobovi su uredjeni, mnogi obnovljeni, a svi su gotovo ukrašeni raznobojnim krizantemama, koje vrlo gode oku. Kako je vrieme liepo i toplo, to dnevno dolazi na Mirogoj na tisuće ljudi, jedni rede grobove svojih milih i dragih, a drugi da uživaju u onoj ljepoti cvieća, kojom sada Mirogoj obiluje.”
Danas Zagrepčani spremno čekaju obavijesti o posebnoj prometnoj regulaciji uoči i tijekom Svih Svetih, a prije 112 godina nije bilo mnogo drugačije. Novinski članak objavljen 31. listopada 1913. prenosi prometne informacije. “…Bezuvjetno se zabranjuje svaki kolni promet u Novoj Vesi bilo u kojem smjeru.—Kola, koja voze na Mirogoj, imadu kretati ili preko Kaptola, pa obići Novu Ves Zvonarničkom ulicom i dalje cestom na Medveščaku ili preko Mlinske i Mirogojske ceste.
Sva se kola i kočije imadu s Mirogoja u grad vraćati preko Bieničke ceste i Ribnjaka, a automobili Bieničkom i Voćarskom cestom, te Vončininom ulicom. Za vožnju tramwayskim kolima na Mirogoj izdavat će se vozne karte samo na toj prugi, pa se prelazne karte u tu svrhu ne će moći rabiti”, obavijesili su građane.
‘Zabranjuje se osvjetljivanje grobova’
Tijekom 1. svjetskog rata, 1917., na snagu je stupila zabrana rasvjetljavanja grobova. No, ona ni nakon završetka rata nije ukinuta. Tako se u Novostima, objavljenih 28. X. 1919., može naći informacija. “Zbog pomanjkanja rasvjetnog materijala zabranjuje se osvjetljivanje grobova bilo svijećama, svjetiljkama, bakljama i dr.”
Da su Svi Sveti Zagrepčanima bili i ostali bitan blagdan, svjedoči i činjenica da se on, u nekim obiteljima i danas, naziva Mali Božić i doživljavala kao Prvi Božić. Skladno tome, podrazumijevalo se da za ručak bude i blagdanski jelovnik. U Zagrebu je za glavno jelo bila purica ili neka druga perad, mlinci kao prilog, ali i salata od crvenog kupusa. Za desert, ukućani su se zasladili makovnjačom i orehnjačom. Na Dušni dan išlo se u crkvu, gdje su se za pokojnike služile mise.
