Danas je Božić, jedan od najvažnijih kršćanskih blagdana koji rimokatolici slave svake godine 25. prosinca. Posljednjih godina mnogi smatraju da je kapitalizam potisnuo pravi, duhovni aspekt Božića. O tome smo razgovarali s don Ivanom Jurinom, kancelarom Hvarske biskupije, župnim vikarom katedralne župe u Hvaru i župnikom župa Brusje i Velo Grablje.
Što za Vas osobno znači Božić?
Za mene kao svećenika koji mora naviještati Boga, ali prvenstveno kao vjernika koji Boga traži – Božić je znak najprisnije Božje blizine. Samo rečenica kojoj se na Božić posebno klanjamo: Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom, sve govori. Bog je uvijek na strani čovjeka, toliko da je sam iz ljubav prema meni postao čovjekom, radi nas ljudi, svih ljudi.
Što bi Isus rekao da dođe danas i vidi nas kako slavimo Božić?
Proširio bih ovo pitanje i postavio ga ovako: Što bi Isus rekao da dođe danas i vidi nas kako vjerujemo? U poglavlju o Velikom inkvizitoru u romanu Braća Karamazovi Dostojevski kaže da bi Isusu »veliki vjernici« kazali da smeta, da nije trebao opet dolaziti! Slično sam čitao u priči crkvenog povjesničara Juana Maríe Laboa pod nazivom »Isus u Rimu«, u kojoj se Isus 2012. godine pojavljuje u Rimu u pratnji nekih apostola i svetaca.
Priča vrvi napetostima i čitatelja neprimjetno uvlači u događaj tako da i sam postane sudionikom susreta s Isusom. U knjizi se postavljaju pitanja poput ovih: Što bi bilo da se Krist iznenada pojavi u Rimu i susretne se licem u lice s tamošnjim kršćanima? Kako bi se oni osjećali usporedivši svoj način života s Učiteljevim zahtjevima?
Neizmjerna ljubav
Tijekom priče Isus susreće različite ljude, želi ponovno progovoriti njihovim životima, ući u njihove probleme i pitanja i neprestano ih potiče da ga iznova otkriju kao onoga koji je objavio Boga neizmjerne ljubavi koji želi da se njegovi učenici ljube kao braća i sestre. No, između redaka primjetno je kako se Isus neprestano čudi i pita što se to dogodilo s vjerom njegovih učenika. Kako to da više moraliziraju nego što se u njima vidi radost Evanđelja? Kako to da su njegovi učenici skloni podjelama, fundamentalizmu i površnosti?
Ponekad se i sam zapitam kako to da jedna poruka koja u sebi nosi moć preobrazbe čitavog svijeta postane priča za djecu i stare bake. Kako je moguće da vjera koja može u potpunosti preobraziti čovjekov život postane zabavna igra kojom se obilježavaju blagdani, a sakramenti od eksplozije Božje ljubavi neobavezni obredi? Kako je moguće da su Isusovi učenici i danas skloni podjelama, potkupljivosti, pljački, sebičnosti, netrpeljivosti prema drugima i drugačijima?
Zar ne izgleda da bismo trebali početi iznova vjerovati, iznova se učiti vjerovati, a ne podrazumijevati da vjerujemo? Iznova učiti moliti, i klanjati se, i iznova govoriti, sricati svoju vjeru i otkrivati ljubav Isusa Krista. Gotovo da je središnje pitanje drame današnje vjere: »Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? (Lk 18,8)«. Ne hoće li naći prekrasne crkve i muzeje kršćanske baštine. Ne hoće li naći pune stadione i proslave, hoće li čuti kako se njegovo ime ori pjesmama i usklicima. Ne hoće li pronaći ljude koji se bore za svjetovnu moć Crkve i neke elemente katoličkog moralnog nauka.
Zašto slavimo Božić baš 25. prosinca: Najvažniji datum kršćana i dalje je veliki misterij
Ljudi vjeruju u evanđelje
Ne, pitanje je hoće li naći vjere koja mijenja živote. Hoće li naći vjere kojom je promijenio živote tisuća svojih svjedoka? Hoće li naći vjere koja u Božjoj dobroti pronalazi drugačije kriterije života?
Ipak, uza sve, duboko sam uvjeren i neprestano susrećem ljude oduševljene evanđeljem, ljude koji vjeruju u Boga Isusa Krista. Takvi ljudi na najdublji način slave sve blagdane – pa tako i Božić.
Na nama vjernicima nije samo kako da registriramo i ustanemo u obranu krivog slavljenja Božića ili krive vjere u Isusa nego, kako kaže papa Franjo, kako da Isusa posvjedočimo drugim ljudima, kako ga pustiti iz naših uskoća, iza naših zatvorenih zajednica. Nije glavni problem današnjeg kršćanstva nevjera ili kriva vjera onih tamo, nego nevjerodostojnost nas kršćana.
Humanitarne akcije
Ima li Božić snagu da promijeni nešto u ljudskim srcima, vidimo da je najviše humanitarnih akcija upravo u to doba?
Naš veliki teolog Vjekoslav Bajsić svojedobno je napisao: »Razmišljajući neki dan o ovom našem ludom vremenu, došla mi je pomisao ne bi li Boga valjalo nazivati naivnim Bogom. Slavimo rođenje Djetešca u štalici s oslićem i volićem, s ovčicama i anđelčićima, možda čak uz prigodne riječi o ljubavi, dobroj volji i miru.
Tako ćemo, eto obaviti i to, te se možemo vratiti k ozbiljnijim poslovima inventura i bilanci, svakodnevne male borbe za život, za novac, za položaj, za značenje… Zašto kažemo naivni Bog? Zato što ne razumijem gledajući tih prohujalih 2000 godina kako je mogao pomisliti, žrtvujući uz to svojega Sina, da se na tom svijetu išta značajnije može postići nekim govorom o sveopćoj ljubavi«.
Uvijek postoji opasnost onog kratkotrajnog virtualnog osjećaja kad čovjek nazove jednom broj telefona neke humanitarne akcije ili odnese višak odjeće u Caritas pa samozadovoljno pomisli da je spasio svijet. U tome se ne smijemo zavaravati i misliti da nas nekoliko spontanih gesti odmah čini svecima.
Badnjak ispunjen bogatim običajima: Dan koji prethodi Božiću ima posebno značenje
Dobro i plemenito
Ipak, kao kršćani ne smijemo ustajati protiv bilo čega što je dobro i plemenito. Točno, uvijek se može više, ali čini mi se da nam je važniji zadatak u svijetu prepoznati i ukazati na dobro i pokušati ga svojim kršćanskim nastojanjem učiniti još plodnijim. Neosporno je da humanitarne akcije, makar jednom godišnje, nekome mogu olakšati surovu stvarnost života.
Na nama je djelovati i činiti da se humanitarne akcije pretvaraju u stalnu i aktivnu humanost i da dajemo više od svoga suviška, zatajno, naročito onima koji nam ne mogu uzvratiti.
Bog kojemu je stalo do čovjeka za to uvijek daje snage i nadahnuća, ne samo članovima Crkve, već svim ljudima dobre volje, tko god oni bili.
Bog je supatnik svima
Koja je Vaša poruka ljudima koji se tijekom Božića osjećaju usamljeno ili su suočeni s poteškoćama?
Nažalost, toliki su i ovog Božića usamljeni ili suočeni s poteškoćama, posvuda u svijetu; toliki po putovima kao izbjeglice i migranti, toliki unesrećeni ratom i nasiljem, toliki pogođeni bolešću ili siromaštvom, toliki koji ne mogu pratiti ritam suvremenog svijeta… Njima bih vrlo skromno i ponizno rekao kako možete reći Bogu da nije pošteno, možete se čak naljutiti na njega i slobodno se svađajte s njime. Ali, možda baš na Božić, Bogu samo jedno ne možete reći: Bože, ti ne znaš kako je to…
Bog je supatnik svima, osobito onima koji pate, Bog suosjeća i zato onima koji Božić žive u radosti On daje zadatak kojega je prekrasno ocrtao pokojni Bonaventura Duda rekavši kako »ima mnogo – i previše – onih koje je život samljeo i melje. Oni s gorkošću slušaju naše limunade o Božiću. I za njih je on i Spasitelj i Ozdravitelj i Razveselitelj.
Ponajprije tako da im je Supatnik i Suputnik. I njihova molitva šutnje, gorčine – možda čak i kletve – njemu nije tuđa. I oni su njegovi. I za njih ćemo moliti. Ali možda će molitva za njih biti zapravo molitva za nas. Želite li dobro proslaviti Božić? Nađite načina da budete nekome suputnikom i supatnikom i, ako je moguće, razveseliteljem. Možda će to biti baš i bespomoćnom šutnjom. Ali ako mognete, pronađite načina da to bude – a da nikome ne smetate – djelom«.
Sveta godina Katoličke crkve: Papa ju otvara u utorak navečer, evo o čemu se radi
Djed Božićnjak i Isus
Kako vjernici mogu pomiriti Djeda Božićnjaka i Isusov rođendan, osobito kada sva djeca u vrtiću vjeruju u Djeda Božićnjaka, a vi ne želite da vaše nešto propusti?
Znam da se mnogi roditelji suočavaju s ovakvim pitanjima i da im je iskrena želja da svojem djetetu prenesu vjeru u Isusa Krista, unatoč svim pojavama koje smatraju nespojivim s vjerskim sadržajima. Međutim, smatram naivnim očekivati da će sve u društvu uvijek biti u potpunom suglasju s vjerskim sadržajima.
Vjerujem da ovo neće biti krivo shvaćeno, ali čini mi se da je šteta potrošiti priliku božićnog navještaja isključivo na borbu protiv Djeda Božićnjaka, ”Xmasa” i sličnih pojava. Krist se utjelovio u ljudsku stvarnost, ušao u vrijeme koje je uvijek Bogu u isti mah sklono i nesklono. Za kršćanstvo je uvijek nezgodno i zgodno vrijeme. Pokušavati stvoriti čisto kršćansko, katoličko, društvo nije naš temeljni zadatak, već je potrebno u svim okolnostima pronalaziti načine kako prenositi vjeru sukladno zahtjevima današnjeg čovjeka.
Ako promislimo da se prvo moraju promijeniti zakoni, zabraniti sve nekršćanske pojave, ugasiti drugačija mišljenja i stilovi života – a tek onda Bog može biti prisutan – onda smo zaboravili temeljnu istinu svoje vjere; Bog čovjeku uvijek dolazi ususret, u svakom trenutku i svakom vremenu, čak i u najprofanijoj stvarnosti, ako se u njoj ne čini zlo.
Više truda u odgoju
Možda neki povijesni trenutak traži od roditelja i Crkve puno više truda i kreativnosti u vjerskom odgoju i odgoju uopće, ali čini mi se kako su to govorili oni prije nas i govorit će oni nakon nas. Drugi svijet nemamo, već smo ovom svijetu poslani. Zar smijemo reći da Bog ne voli svijet, kakav god bio?
Uostalom, zar je vjernicima opasniji Djed Božićnjak od duhom ogrubjelih političkih vođa, prevaranata i nasilnih gospodara rata koji mnogima, tolikoj djeci i starijima uništavaju i Božić i božićnjake, svaku radost života? Kako se Bog osjeća ondje gdje se ubija radost njegove djece čak s njegovim imenom na usnama? Zar Bog nije ondje gdje je radost? Možda i to može biti način našeg razmišljanja?
Kako Crkva u Vašoj župi pomaže potrebitima u božićno vrijeme?
Pomoću našega Caritasa redovito pomažemo potrebitima i pokušavamo doći do što većeg broja onih kojima je pomoć potrebna. Obzirom da naše sredine nisu velike, vrlo brzo doznamo kome je pomoć potrebna. No, u božićnom vremenu, uz posjete našim starijim i bolesnim župljanima pokušavamo pomoći još više. To je organizirana i vidljiva pomoć, no toliko je one tihe i skrovite solidarnosti mnogih vjernika s potrebitima, za koju se ne zna. No, najvažnije je, zna Bog i znaju njegovi potrebiti.
Što biste poručili našim čitateljima u božićno doba?
Od srca želim da u svim ljudima dobre volje odjeknu riječi meni drage pjesme bračkog umjetnika i Isusova originalnog učenika Ivice Jakšića Čokrića Puka:
Besciljni dani,
noći bez smisla,
podbuhla tvoja su jutra.
Prošlo je jučer,
danas je sada,
a što ćeš činiti sutra?
Učini kao…
Godine bježe,
vrijeme nas gazi,
sve više donosi jada.
Prošao Božić, došao Božić,
a što ćeš činiti sada?
Učini kao Bog…
Jučer još zelen, danas već zreo,
a sutra prijeti sa grobom.
Besciljni dani, noći bez smisla
što li ćeš činit sa sobom?
Učini kao Bog, što nebo ostavi,
učini kao Bog i čovjek postani.
Bilo bi to više nego dovoljno da Božić uistinu sretan i blagoslovljen!
