U rad je svečano pušteno prvo petaskalarno superračunalo u Hrvatskoj, HPE Cray, sposobno za obavljanje 1,25 kvadrilijuna (jedinica i 24 nule iza nje, kaže Wikipedia) računskih operacija s decimalnim brojevima u sekundi. Nabava i puštanje u pogon novog superračunala dio je postignuća projekta “Hrvatski znanstveni i obrazovni oblak” (skraćeno HR-ZOO) koji je proveo Sveučilišni računski centar (Srce) u Zagrebu u suradnji s partnerima, sveučilištima u Osijeku, Rijeci i Splitu, Hrvatskom istraživačkom i akademskom mrežom CARNET te Institutom “Ruđer Bošković”.
KAMPUS BORONGAJ: Izglasane izmjene Urbanističkog plana, evo što to znači za kampus
“Naše novo superračunalo pruža znanstvenicima vrhunsku računalnu okolinu i osigurava izvođenje istraživanja koja su neizvediva na standardnoj računalnoj opremi”, priopćili su iz Srca. No osim što Hrvatima pruža nove i dosad neslućene mogućnosti za napredno računanje, novo računalo upućenijima je zanimljivo i po tome što nije smješteno u staroj zgradi Srca na zagrebačkom Trnju, nego u novosagrađenom podatkovnom centru na Znanstveno-učilišnom kampusu Borongaj Sveučilišta u Zagrebu, što, pak, daje naslutiti da golemi i prevažni projekt Kampusa Borongaj nije samo pusti san, kako se donedavna činilo s obzirom na to da ga iz mrtvila pokušava pokrenuti već treća uprava zagrebačkog sveučilišta.
Naime, Kampus Borongaj nije samo “kapitalna tema” za Sveučilište u Zagrebu, nije samo za grad Zagreb nego je strateško pitanje za cijelu Hrvatsku. “To je bez sumnje veliki projekt, i kada je pokrenut, postojalo je apsolutno jedinstvo državnog i gradskog vrha da se Borongaj pretvori u kampus”, rekao je u intervjuu Bojan Baletić, bivši prorektor zagrebačkog sveučilišta (u mandatu rektora Bjeliša), arhitekt i profesor na Arhitektonskom fakultetu, danas i dekan tog fakulteta.
Istaknuto mjesto
“Ideja je bila da se onamo, uz osam fakulteta, studentski dom, tehnološki park…, dovede i Državni hidrometeorološki zavod, Tehničko veleučilište, CARNET…” No bilo je to davne 2014.
Sedam godina poslije, u svibnju 2021., tadašnji kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, a danas predsjednik Skupštine Grada Zagreba Joško Klisović, novinarima je rekao: “Grad se ne brine o obrazovanju, Kampus Borongaj godinama stoji”.
Godinu dana poslije, prije izbora za novoga rektora Sveučilišta u Zagrebu, sve četvero kandidata, Mirjana Hruškar, Stjepan Lakušić, Tonći Lazibat i Marijan Klarica, u svojim je programima Borongaju dalo istaknuto mjesto. Lakušić je “poseban fokus” stavio na “osnivanje Zelenog industrijskog parka Borongaj kao jezgre razvoja zelenoga gospodarstva Hrvatske temeljenog na komparativnim prednostima digitalizacije i industrije 4.0.” Klarica i Lazibat su planirali da gradnja kampusa Borongaj “postane nacionalni projekt”, dok je Mirjana Hruškar smatrala da Borongaj “treba biti mjesto za centre za razvoj istraživanja”.
Danas znamo, za rektora je izabran profesor Stjepan Lakušić s Građevinskog fakulteta sa stavom da “sveučilišni kampusi trebaju biti mjesto sinergijskog povezivanja znanosti i nastave, studenata, znanstvenika i gospodarstva”. No između futurističkih zamisli i njihova ostvarenja na Borongaju ispriječio se dug i trnovit put, tipično hrvatski.
Glavni spiritus movens borongajskog kampusa bio je arhitekt Bojan Baletić kao prorektor za prostorni razvoj i međuinstitucijsku suradnju zagrebačkog sveučilišta pod rektorom Bjelšem. Baletićevi napori okrunjeni su idejnim rješenjem urbanističkog i plana uređenja i arhitektonske vizije Kampusa Borongaj što ih je izradio profesor Hrvoje Njirić, a prihvatila Skupština Grada Zagreba. Taj plan predstavljen je medijima prije točno deset godina uz opće odobravanje stručne i najšire javnosti.
Plantaža algi
Na kampusu je profesor Njirić primijenio sve najbolje iz zagrebačke urbanističke tradicije i suvremenog shvaćanja energetske održivosti cijelog naselja i pojedinačnih građevina u njemu. Tako je provjetravanje kampusa trebalo biti prepušteno prirodnim zračnim strujama koje se u grad spuštaju niz “zelene prste” Medvednice štiteći ga od mrzlog sjevernog vjetra zimi i donoseći mu ugodnu svježinu ljeti, dok su skupine zgrada na kampusu trebale biti opasane malim šumarcima.
Zgrade na kampusu same su sebi trebale osiguravati električnu energiju, grijanje i hlađenje, pomoću fotonaponskih panela, toplinskih crpki, tople vode iz podzemlja i energane na sječku iz slavonskih šuma. Cijelo naselje trebalo je na vlastitim plantažama algi (ne nužno smještenih na Borongaju) apsorbirati više ugljikova dioksida nego što bi ga proizvodilo. Unutar kampusa, bilo je zamišljeno, smjeli bi voziti samo električni automobili…
Borongajski kampus koncipiran je kao dio klastera koji će okupiti sve tehnološke studije Sveučilišta u Zagrebu. Na prostor od oko 90 hektara trebali su se preseliti Prehrambeno-tehnološki, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, Fakultet prometnih znanosti, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Hrvatski studiji, Grafički i Fakultet političkih znanosti te Tekstilno-tehnološki fakultet. Većini njih postojeće zgrade u centru Zagreba bile su beznadno zastarjele. No još važnije bilo je to da bi Borongaj postao glavnim dijelom četvrtog kampusa zagrebačkog sveučilišta u Zagrebu, ali i prvi “pravi” kampus na kakvima djeluju vodeća svjetska sveučilišta, pa pomalo i ona u Rijeci i Splitu.
Cijena sitnica
Uz osam fakulteta, trebao je tu biti i studentski dom za pet tisuća studenata, stanovi i starački dom za profesore, tehnološki park i brojni prateći sadržaji.
U kampus, bilo je zamišljeno, trebao je ući i u njemu se okretati i zagrebački tramvaj, a na njegovu sjevernom obodu trebalo je biti uređeno stajalište za gradske i prigradske vlakove. Cijena svega? Prava sitnica: ukupno oko pola milijarde eura, od čega za zgrade i infrastrukturu Sveučilišta oko 350 milijuna.
Novac je većinom trebao stići iz europskih fondova i tada aktualnog europskog razvojnog programa Obzor 2020. No bilo je to prije deset godina, Obzor 2020 je bio i prošao, a da kampus iz njega nije dobio ni centa.
Glavni problem, naime, bio je u tome što Sveučilište nije bilo vlasnik zemljišta na Borongaju. To je riješeno u lipnju 2014., kada je Vlada premijera Zorana Milanovića i formalno Sveučilištu darovala nekretnine potrebne za gradnju kampusa, za izradu studije izvedivosti druge faze projekta i priliku za aplikaciju za novac iz europskih fondova, a sve “sa željom da zagrebačko uđe među 300 najboljih svjetskih sveučilišta”.
Danas, međutim, za kampus Borongaj treba računati s najmanje dvije milijarde eura, a zagrebačko je sveučilište sve dalje od 300 najboljih na svijetu, ponajviše zato što nema rezultata u znanstvenim istraživanjima, teorijskim i primjenjivim.
Rektora Bjeliša naslijedio je rektor profesor Damir Boras, a interes njegove uprave za Borongaj kao da je naglo splasnuo. Vjerojatno se dogodilo to da su na Sveučilištu prevladali “društvenjaci” navikli na ekskluzivu centra, kojima je Borongaj bio “predaleko, na periferiji” i čiji se fakulteti onamo nisu ni trebali seliti jer je Borongaj bio zamišljen kao tehnološki centar i grozd tehnoloških fakulteta.
Prva faza
Doduše, “faza 1 – prvi dio” kampusa uvrštena je u Katalog kapitalnih projekata Sveučilišta u Zagrebu. Ilustrirana je Njirićevim prekrasnim planom, ali oduševljenje je ohlađeno na najmanju moguću mjeru.
“Faza 1 uključuje izgradnju osnovne komunalne i prometne infrastrukture kampusa te izgradnju 91.625 m2 površine objekata, u što su uključene zgrade dvaju fakulteta, njihovi zajednički sadržaji, studentski dormitorij s 1500 ležajeva i tehnološki park. Predviđeno trajanje ove faze je pet godina…”
Ukupna vrijednost Faze 1 procijenjena je na 169,8 milijuna eura. Priprema dokumentacije – u tijeku.
“Vrlo skromno, a potencijali su ogromni”, rekao je novi rektor Stjepan Lakušić u intervjuu za Poslovni dnevnik u prosincu prošle godine. Otkako su davne 2007. na golemoj površini bivše vojarne uređene zgrade za tri fakulteta, samo su još dio prostora dobili Ekonomski fakultet i spomenuti podatkovni centar Srca te studentski restoran. Izgrađen je Biocentar te pripremljena dokumentacija i dobivena građevinska dozvola za istraživački centar Građevinskog fakulteta. “To je praktički to od kampusa koji je trebao biti jedan od ključnih projekata i najveća investicija u obrazovanje u Hrvatskoj u posljednjih 150 godina.”
Nije teško vidjeti zašto je nova uprava Sveučilišta zainteresiranija za Borongaj nego stara, Borasova.
Novi rektor Lakušić došao je s mjesta dekana Građevinskog fakulteta, koji je jedino na Borongaju mogao naći prostor za svoj Centar za istraživanje i razvoj sigurnog i održivog okoliša.
Novi rakurs
Lakušićev prorektor za inovacije, transfer tehnologije i suradnju s gospodarstvom, sljednik Bojana Baletića, nimalo slučajno, postao je Tomislav Josip Mlinarić, dekan Prometnog fakulteta koji na Borongaju uspješno i zadovoljno postoji i djeluje već petnaestak godina, a životno je zainteresiran za njegov daljnji razvoj i kompletiranje, osobito funkcionalnim prometnim vezama s gradskim centrom.
No prorektor Mlinarić odlučio je i samu koncepciju razvoja Borongaja donekle promijeniti, prići joj iz novog rakursa.
“Meni je nedostajalo osmišljavanje – ili pravi sadržaj, ni sam nisam siguran koji je izraz najbolji – infrastrukture na Borongaju koja bi integrirala sveučilište, industriju i državu po dobro nam poznatom triple helix modelu”, kaže Mlinarić u razgovoru za 7dnevno.
“Također mi je nedostajala razrada faza po kojima će se kampus realizirati, osiguravati sredstva i stavljati u pogon. Kad sam prvi put gledao planove za kampus, imao sam dojam da se očekivalo da će se odjednom krenuti i odjednom sve napraviti, što je nemoguće. Tako smo se sad našli pred velikim izazovom da novi koncept oblikujemo u dokumentu koji bi se zvao Strategija razvoja sveučilišnog kampusa Borongaj, na kojem trenutno radimo.”
“Sad su se i cijene promijenile, strah me i reći o kojem iznosu govorimo, i ne možemo očekivati da će sve platiti država, to i nije na njoj, moramo naći načina da privučemo industriju, da s njom te s državom i Gradom Zagrebom kao partnerima, definiramo kako bi kampus trebao biti organiziran i pokrenut”, kaže prorektor Tomislav Josip Mlinarić.
Konkretni programi
“Kampus se ne smije pretvoriti isključivo u mjesto na kojem se drži nastava i gdje eventualno studenti jedu i spavaju.”
“Zato upravo formiramo Gospodarski savjet Sveučilišta u kojem će biti i troje naših alumna koji rade izvan Hrvatske i vani su napravili karijere baš u gospodarstvu. Dobit ćemo think-tank u kojem ćemo raspraviti koje ćemo tehnološke sektore razvijati na Borongaju i kako to postići, ali i konkretne programe koje ćemo nastojati realizirati. Još ne mogu reći tko će sve biti u Savjetu, ali čim od svih dobijemo zeleno svjetlo, izaći ćemo s tom informacijom.”
