Mnogi su iskustvo učenja vožnje automobila ili nekog drugog vozila – potisnuli. Velik broj sati koje treba uložiti kako bi se uopće moglo izaći na ulicu gdje treba pak skupiti minimalno 35 sati prakse s instruktorom i visoka cijena su glavni razlog zašto se mnogi nerado prisjećaju svojih instrukcija i potom ispita koji navodno gotovo svi padnu prvi put.
Bez obzira na velik broj sati i deskriptivno poprilično zahtjevan proces dobivanja dozvole, u Hrvatskoj, s naglaskom na Zagreb, svakodnevno svjedočimo manjku kulture kod dijela vozača, koji svojim postupcima mogu izravno ugroziti sebe i druge sudionike prometa.
Mi smo pak kontaktirali sudskog vještaka za promet Gorana Husinca koji nam je pripremio neke zanimljive podatke o mjestu gdje sve počinje – autoškoli. Isto tako, dobar dio (ne)kulture po njegovom mišljenju kreće od roditeljskog doma, a to je škola koju nitko ne može kontrolirati.
Cijena autoškole u Hrvatskoj
Za početak, Hrvatska u odnosu na ostale zemlje EU. Prema riječima našeg sugovornika, ne možemo se usporediti s drugima, naša kupovna moć je jednostavno premala. “Tamo je puno lakše dobiti prometno obrazovanje, mislim na bogate zemlje. Kod nas je konačna cijena (predavanja, ispiti, sati s instruktorom) iznimno mala u odnosu na troškove. Cijena je prilagođena da široke mase mogu polagati ispit.
Nama se to možda čini skupo, ali to je zato što mi nemamo novaca, ali u okviru nekog obrazovanja, cijena autoškole u Hrvatskoj je vrlo mala cijena. Evo podataka, u Njemačkoj je cijena autoškole između 2600 i 3500 eura. Dvostruko skuplje nego Hrvatska. Cijena jednog sata praktične vožnje je 95 eura, to vam dovoljno govori”, otkriva.
U nastavku smo porazgovarali i o mladim vozačima. Naš sugovornik tvrdi kako je autoškola puno više od tečaja upravljanja motornim vozilom. I upravo zato svjedočimo problemima koji nisu samo tehničke prirode. Husinec smatra da mnogima za volanom fali elementarnog odgoja koji je osnova svega gore navedenog.
Manjak edukacije
“Mi u osnovnim i srednjim školama nemamo predmet da se te mlade ljude uči prometnoj kulturi. Oni u svom općem obrazovanju tu prometnu kulturu ne steknu. Pitanje je tko će ih to naučiti u roditeljskom domu. Imamo i puno djece koja su prepuštena sebi. I onda takvi nespremni dođu u autoškolu. Teško je u 35 sati koje instruktor provede s polaznikom na cesti preodgojiti da postane obazriv”, kaže.
“Onda ti mladi padnu jer nemaju motivacije. Roditelji onda doma viču jer moraju novi izlazak platiti. Evo znam slučaj jedan roditelj je nedavno prijetio instruktoru jer mu je sin pao na ispitu. A veli mi instruktor da mali veze nema”, priča nam. Kaže, to je samo kap u moru primjera takvog obrasca ponašanja.
Okrenuli smo se u nastavku i nervozi vozača. Kako smo i sami na početku napisali, trubljenje u Zagrebu je posve normalna pojava kada nastanu gužve, a takav zvučni efekt neće niti može napraviti reda unutar zgužvanih automobila.
Ljudi trube na cesti iz krivih razloga
“Trubu treba koristiti samo kada je pred nama neposredna opasnost. Truba nije sredstvo za iskazivanje bijesa, moći, frustracije. Pa onda krene i vokalni repertoar, vozači pokazuju jedni drugima da nisu normalni itd. Pa onda mahanje rukama, uvrede i slično. Za takve stvari se u Njemačkoj strogo odgovara, čak se i ide u zatvor”, otkrio nam je. Nas je zanimalo u nastavku koliki problem stvaraju vozači koji su svoju dozvolu zaradili na nekom slabije naseljenom mjestu koje primjerice ima tek nekoliko križanja i pokoji semafor.
“Ako ti ljudi imaju prometnu kulturu, oni će to shvatiti. Mislim da je u tim situacijama prilagodba ključ a ako postoje zdravi temelji, takvi vozači će se brzo snaći”, komentirao je one koji dožive šok kada se prvi put pojave na nekoj frekventnoj prometnici u gradu. Dodaje da nema smisla uopće razmišljati o standardizaciji ispita, jer kaže kako nije fer stanovnika nekog otoka tjerati da polaže ispit negdje drugdje.
“Zapamtite, autoškola je škola života. Jedan previd i gotovo je. Škola je važna, ali od neznanja nekog povijesnog podatka nećete poginuti, ali ako napravite pogrešni previd u prometu itekako možete”, zaključuje. Na samom kraju smo saznali kako je i sustav neuređen, evo i zašto.
Primjer prometnog vandalizma
“Evo, znam primjer, dva momka su palila gume uz drift pored samostana usred noći. Oduzeli su im automobile, pa sad njihov otac prijeti, advokati i tako dalje”, priča nam. Kad smo kod neuređenih sustava, Husinec na samom kraju razgovora otkriva jednu ne toliko znano činjenicu o autoškolama.
Naime, pitali smo Husinca kako su ovi momci ili bilo tko drugi tko se u prometu ponaša neadekvatno, prošao psiho test koji je obvezan dio liječničkog pregleda. “Pa valjda bi trebalo prilikom liječničkog pregleda napraviti nekakvu provjeru pozadine kandidata, ima li dosje, ima problema s narkoticima itd. Mislim da se to ne gleda”, dodao je na naše pitanje je li siguran da je stanje baš takvo.
Tko ne bi trebao dobiti dozvolu?
Za kraj, otkrio nam je i kako mu je jedan od instruktora otkrio kako ima i polaznika koji dolaze u autoškolu, a završili su svoju osnovnu i srednju školu po posebnom programu, za djecu s takvim potrebama. “Ta djeca se redovito upisuju. Dio njih ne može shvatiti osnove. 19 puta je pao”, priča vještak.
Mi smo kontaktirali jednu psihijatricu koja nam otkriva kako situacija nije baš takva kako ju je prikazao vještak. “Nekada tvoj dosje znači odgodu ili pak potpunu zabranu izlaska na ispit. Potrebno je imati potvrdu od psihijatra da to više nije aktualno”, zaključila je naša sugovornica.
