Nekoć glavna tema u gradu, grandiozno najavljivan Zagrebački Manhattan tvrtke Eagel Hills iz Abu Dhabija, koji je trebao biti vrijedan više od pola milijarde eura, a podrazumijevao je rušenje Zagrebačkog velesajma i Zagrebačkog hipodroma, smrću Milana Bandića odlazi u povijest. Od njega, sasvim je sigurno, neće biti ništa niti će se realizirati ijedan njegov dio.
Međutim, sama Bandićeva odluka o zatvaranju Velesajma vjerojatno je bila ekonomski opravdana jer većina paviljona godinama zjapi prazna, a sajmovi više ne znače i ne privlače ljude kao nekad. Ipak, da je prošao Bandićev projekt Zagrebački Manhattan, vjerojatno bi došlo do kulturocida jer pokojni gradonačelnik nije namjeravao sačuvati ni jedan od postojećih paviljona, a neki od njih imaju veliku arhitektonsku vrijednost i zaštićena su kulturna dobra, piše Dnevno.hr.
Zasad je sigurno da Velesajam ostaje, da se neće rušiti zbog Bandićeva projekta, no, realno, on nema neku perspektivu i logično je očekivati da će nova gradska vlast morati smisliti plan za ovaj novozagrebački prostor. Urbanisti već neko vrijeme smatraju da će nova velesajamska lokacija uskoro postati Arena Zagreb.
Najstariji sajam u Zagrebu, poznat pod nazivom Veliki kraljevski sajam, spominje se od kraja 11. stoljeća i utemeljenja zagrebačke biskupije 1094., kada je Zagreb dobio titulu slobodnoga kraljevskog grada.
Sajam nije mogao imati svaki grad
Sajam nije mogao imati svaki grad, njegovo održavanje morali su odobriti vladari i knezovi. Pravo održavanja tjednih sajmova Zagreb, odnosno Gradec ili Grič, stekao je 1242. Zlatnom bulom Bele IV.
Podgrađe je uz Manduševac i prije 17. stoljeća povremeno bilo korišteno u trgovačke svrhe jer su na njemu strani trgovci podizali svoje štandove i istovarivali robu. No od sredine 17. stoljeća, kada je počela obnova tada glavnoga gradskog trga uz crkvu sv. Marka, prostor oko Manduševca postao je trgovačko središte i Gradeca i Kaptola. Sporazumom iz 1633. stvoren je zajednički kraljevski sajam na trgu koji je tada dobio naziv Harmica koji se službeno koristio do sredine 19. stoljeća. Na današnjem Trgu bana Jelačića stvoren je veći sajamski prostor 1646., a nakon više od 200 godina, 1864., sajmište je preseljeno na Sajmišni trg, na kojem je 1895. sagrađeno Hrvatsko narodno kazalište.
Sa 500 kruna zajma od Prve hrvatske obrtničke banke, Zagrebački zbor organizirao je tri velike sajamske izložbe, 1910., 1911. i 1913. godine. Izložba 1912. godine nije održana zbog Balkanskog rata.
Zajmovima zagrebačkih novčarskih zavoda izgrađeni su novi drveni paviljoni, pa je 1922. priređen Prvi veliki međunarodni sajam uzoraka i Izložba voća i vina, 1923. Izložba cvijeća, dok je 1924. održana Izložba automobila sa 32 proizvođača iz inozemstva. Tada su prvi put prezentirani i radioaparati. Ravnateljstvo Zbora 1925. preuzeo je Lujo Šafranek-Kavić koji je uz jesenski uveo i redoviti proljetni sajam sa salonom automobila te sajmove i izložbe narodnih radova, stočarstva, peradarstva, sjemenarstva, cvijeća, voća i povrća, vina, mode, kasnije telekomunikacija…
Nakon više od četvrt stoljeća u Martićevoj ulici, 1936. Grad Zagreb za Zagrebački zbor od proizvođača namještaja, tvrtke Bothe i Ehrmann, kupio je zemljište u Savskoj cesti, gdje su danas Studentski centar i Tehnički muzej. Za manje od godinu i pol sagrađeni su novi paviljoni, koji su stalno proširivani. Četiri europske zemlje imale su svoje stalne paviljone – Češka, Francuska, Italija i Njemačka. Posebno impresivnima proglašeni su Francuski paviljon, koji je 1937. arhitekt Bernard Lafaille podigao od betona, stakla, drva i laganog čeličnog lima, te Talijanski paviljon iz 1937. arhitekta Dante Petronija, sa 12 metara visokim tornjem u rimskom stilu.
Tijekom Drugoga svjetskog rata rad Zbora je prekinut, odlukom Izvršnog odbora Gradskog narodnog odbora 22. veljače 1946. Zagrebački zbor je raspušten, a njegov pravni sljednik je Zagrebački velesajam.
Zagrebački velesajam seli na livade preko Save
Zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac 1955. donio je odluku o preseljenju Zagrebačkog velesajma na livade preko Save, na prostor od 505.000 četvornih metara bruto sajamske površine u Novom Zagrebu. Tada je počeo pravi zamah Zagrebačkog velesajma.
Dok je Kinom još vladao Mao Ce-tung, 1956., arhitekt Cheng Sung Mao projektirao je Kineski paviljon, danas poznat kao Paviljon 11. Iste godine ruski arhitekt Jurij Abramov projektirao je Paviljon SSSR-a ili Paviljon 8, po projektu Josefa Hrubyja dovršen je Čehoslovački paviljon, te je dovršen Vitićev paviljon ili Paviljon 40 po projektu Ivana Vitića, prepoznatljiv po rebrastoj, ostakljenoj strukturi preko koje je rastegnuta armiranobetonska ploča poput obrnutog vala.
Paviljoni bi se trebali uklopiti u neki budući projekt
Član grupe EXAT 51 Božidar Rašica 1957. projektirao je Paviljon 36 nazvan Mašinogradnja koji je odmah proglašen modernističkim remek-djelom. Sedam godina poslije, 1964., autor Paviljona DR Njemačke ili Paviljona 35, u kojem se danas nalazi karting-staza, projektirao je armiranobetonsku konstrukciju koju je potom oblikovao izvana ovojnicom od industrijskog stakla. Iste godine, kao mjesto za informacije kod glavnog ulaza u Velesajam projektirao je armiranobetonsku skulpturu Hipar, koja je u to vrijeme bila revolucionarna struktura. Dva talijanska arhitekta, Raffaele Contigiani i Giuseppe Sambito, 1962. autori su Talijanskog paviljona ili Paviljona 12, u kojem su izgradili preokrenute piramide od rebara od laganog betona koje su prekrili metalnim i staklenim stijenama.
Ti paviljoni trebali bi se uklopiti u neki budući projekt neke buduće gradske vlasti, do čega će sigurno doći. S druge strane, izmještanje Zagrebačkog velesajma s kulturno-povijesnog aspekta ne bi trebalo biti nikakav problem jer u Zagrebu je s velikim sajmovima sve počelo 1864. na mjestu današnjeg HNK-a, zatim je Zagrebački zbor od 1909. bio u Martićevoj ulici, od 1936. na Savskoj cesti, a od 1956. na sadašnjoj lokaciji u Novom Zagrebu. Peta lokacija, bila to Arena Zagreb ili neko drugo mjesto, treba biti prilagođena novom dobu i novim potrebama. Zato čak nije nemoguće da Zagrebački velesajam bude preseljen na internet.
