Zagreb je dobio još jedan neobičan muzej. U Ilici je otvoren Muzej zaboravljenih priča, koji je posvećen očuvanju hrvatske usmene predaje i starohrvatske mitologije, a u njemu su predstavljena različita bića i stvorenja iz narodnih priča i mitova, poput vila, vještica, vodenih ljudi i drugih strašnih stvorenja.
Autor Zdenko Bašić, poznat po svojoj ljubavi prema narodnim pričama i mitologiji, je tijekom 15 godina prikupljao i ilustrirao ove priče, a muzej predstavlja krunu njegovog dugogodišnjeg rada. Posjetitelji mogu istraživati bogatstvo hrvatske kulturne baštine kroz interaktivne izložbe i umjetničke prikaze, omogućujući im da se bliže upoznaju s mističnim svijetom naših predaka.
Iako Muzej zaboravljenih priča nije službeno otvoren, možete ga posjetiti i ući u svijet starih bajki i narodnih predaja. Službeno otvorenje je u rujnu. U ovom muzeju mobiteli vam mogu služiti jedino kako bi fotografirali neku od soba. Što sve možete vidjeti i zašto je ovo jedinstven muzej pojasnio nam je autor Zdenko Bašić.
Šest soba – šest poglavlja starohrvatske mitologije
Kako ste odlučili oblikovati prostor muzeja i što posjetitelji mogu očekivati kada zakorače u šest tematskih soba?
Prostor muzeja je oblikovan tako da posjetitelje kroz impresije i doživljaje prostora, oblikovanih scena uvodi u bogati i slojeviti svijet drevnih priča, legendi i mitova kojih su se sjećali naši stari, te ih rado prepričavali u tihe večeri, uz vatru, u vremenu prije televizije i interneta…
Kroz šest soba i tematskih cjelina oblikovao sam zasebne svjetove koji će približiti narodne predaje kroz njegovu suvremenu interpretaciju, omogućiti posjetitelju da i sam postane dio ilustracija i scena, da istražuje tajne iza sakrivenih vrata, pronalazi put kroz “zaboravljene priče” jer svaki od izložaka, maketa ili scena je vezan za jednu od zapisanih kazivanja ili crtica koje autor bilježi kroz svoj radi, a posjetitelju omogućuju da osjeti širinu i slojevitost bogatstva narodne predaje s područja Hrvatske.
Iz malenog zagorskog gradića u 50 gradova diljem svijeta: Tim u Oroslavju radi nevjerojatan posao
Zaboravljene tajne naših baka i djedova koje su pripovijedane generacijama u one posebne sate uz krckanje vatre u mirne noćne sate se sjećaju još poneki, ali MUZEJ ZABORAVLJENIH PRIČA oživljava ova sjećanja ponovo kroz svojih šest soba:
Starohrvatska mitologija – u kojoj se prisjećamo mitskih likova i bogova koji su oblikovali ovu zemlju, njene planine i rijeke, te čudesnog svijeta prirode i njenih mijena čiji su neraskidivi dio bili naši preci.
Tajne vilinskog svijeta – u kojoj se prisjećamo priča i vjerovanja uz vilinski narod. Njihove tajne i blagoslove kojima su ispunili svijet u kojem su živjeli kao ljudska braća.
Soba sjena – opisuje one strašne sate nakon sumraka kada noć postaje svijet koji ispunjavaju neobične sjene i stvorenja koja vrebaju po podrumima, tavanima i mračnim putevima svijeta.
Copernička soba – se prisjeća priča o onim najpoznatijim narodnim predajama o vješticama, copernjacima, štrigama i grabancijašima. Ali se prisjeća i onih nekih potpuno zaboravljenih.
Vodeni svijet – govori o stvorenjima i pričama koje su izlazile skrivene iz duboke vode, bunara i hrvatskih rijeka, govoreći o skrivenom svijetu našeg podzemlja.
Čarobna Hvatska – hrvatska nematerijalna kulturna baština je ogromna neotkrivena škrinja s blagom, a u ovoj sobi se može vidjeti ključevi samo malog dijela sjećanja i predaja naših starih. Mali dio svijeta kojeg su nekoć poznavali i rado o njemu pričali svima koji su bili znatiželjni.
Copernice, bukači, jagari, nevidinčići…
Koja su neka od magičnih stvorenja i pojava koja su predstavljena u muzeju i kakvu ulogu igraju u hrvatskoj mitologiji?
Veliku većina priča svjedoči predaje sjeverozapadne Hrvatske i šireg područja Zagreba. Tako da se ovdje može susreti od copernica do baukača, jagara i kvatra, nevidinčića i pesiglavaca, mraka i mračnjaka, mura i pozoja…. a sve je to samo mali dio velike i neotkrivene škrinje narodnih predaja koja je u hrvatskoj nepravedno zaboravljena i ostavljena da trune po tavanima i sjećanja naših starih.
Kako posjetitelji mogu aktivno sudjelovati u priči muzeja i postati dio zaboravljenih priča Hrvatske?
Priče vode posjetitelja iz sobe u sobu, nadopunjavajući se međusobno, ispreplićući drevne mudrosti i vjerovanja. Objašnjavajući postanak svemira, život i umiranje u krugu života i prolaske među raznim svjetovima i među stvorenjima koja pomaži ili odmažu ljudima u tom putovanju, ali jednako tako postav krije i sakriveni sloj – iza tajnih vrata. Poglede u tajne i katkada prazne prostorije u kojima možda sakriveno spavaju vile, ili se u mraku sakrivaju glođani… uz boju, oblike, svjetlo i mirise posjetitelju se sugerira svijet koji je nevidljiv u suvremenom svijetu, u buci grada, skriven pod svjetlima ulične rasvjete… Podsjećajući da možda još postoje tajne za koje se isplati pitati bake i djedove, tajne koje su sakrivene ispod asfalta i betona..
Zgrada u Teslinoj kao kultni simbol Zagreba: ‘Nakon godina beskućništva, postala nam je novi dom’
Što čini ovaj muzej jedinstvenim u odnosu na druge kulturne i umjetničke ustanove u Zagrebu?
Muzej je jedinstven na ovim prostorima, ali i šire jer na jednom mjestu interpretira narodnu baštinu Hrvatske, ali predstavljenu kroz umjetnički opus jednog umjetnika. Ovo nije još jedan predizajnirani generički prostor lišen karaktera koji je prilagođen svima i svemu, već osobni i intimni svijet, koji katkada sakriva, katkad zahtjeva traganje, sagibanje i virenje, da bi se uhvatilo ono tiho, nepoznato i zaboravljeno…
Poziva na pitanja, poziva na razmišljanje, ali prije svega priziva u snove djetinjstvo da bi se podsjetilo maštu na ideale, da smo svi dio prolaznog kruga u prirodi, a da su priče te kojima ostavljamo trag za sve one koji iza nas tek stižu.
Na obalama Save živjele su vile
Možete li podijeliti primjer jedne zaboravljene priče ili stvorenja koje je posebno intrigantno i zašto je ono odabrano za prikaz u muzeju?
Jedna od priča u muzeju govori o odnosu između naših predaka i vilenjaka baš sa područja današnjeg Zagreba. A priču, kao izvorno sjećanje pričala je moja baka. U toplim ljetnim jutrima kada je puhao južnjak, sa Save bi u zoru donosio pjesmu Savskih vila, koje su prale kosu i umivale se prije odlaska na spavanje. Jer Vile su živjele pod mjesecom i njima je kao ljudskoj braći pripadala noć, jednako kao što je ljudima pripadalo mjesto pod Suncem, a naši stari su poštovali ta pravila i granice tih svjetova.
Tako se u zoru čula vilinska pjesma sa Save, za koju bi svatko tko bi ju čuo govorio da je najljepša zamisliva melodija. I premda još postoje oni koji se toga mogu sjetiti, mjesta i savski otoci gdje su živjele vile, danas su divlji otpadi ili parkirališta šoping centara Zagreba.
Ova priča govori o bogatoj narodnoj predaju Zagreba i o nevjerojatnom odnosu naših starih sa prirodom, koja je u ta davna vremena kroz razna vjerovanja i iskustva živo progovarala, u konačnici i pjevala našim bakama i djedovima. A podsjeća nas u sadašnjosti na neke propuste i tajne za kojima još uvijek tragamo, danas možda više nego ikada kada smo otuđeni od prirode. A lijek za tu otuđenost nam stoje odmah tu pod nosom, na obali naže zaboravljene rijeke. U savskim oblucima po kojima su od davnina hodale vile.
