Ako tribina u Kranjčevićevoj ili u Maksimiru predstavlja vox populi navijača, onda je tržnica svakako ogledna slika i prilika života u Zagrebu. Na jedan posve obični radni dan, mimo gužvi koje se stvaraju vikendima čime se dobiva pomalo iskrivljena slika ovakvog prostora, posjetili smo popularni Dolac kako bi provjerili što se događa u samom srcu Zagreba. Što se kupuje koliko se troši, i podjednako bitno tko troši i što o tome misli.
Za početak, i u 2025. godinu smo ušli “po starom”. Pored legendarnih stepenica s lijeve i desne strane, i dalje je moguće kupiti robu sumnjive kvalitete. Iako je prodavačica uporno ponavljala “jeftino” za markirane torbice i komplet trenirke, cijene su nas neugodno iznenadile. Malo smo prisluškivali cjenkanje prodavačice i kupaca, a kada smo čuli što spada pod “jeftino”, zapitali smo se što je onda na placu “skupo”.
Iako je na placu manje-više sve podložno cjenkanju, malo veća krivotvorena torbica košta 25 eura. Trenirka 20 eura, moguće i komplet za te novce, ali za to će te se morati potruditi. Nekoliko metara niže prodaju se parfemi, inače najčešće u izlogu prodavača s Glavnog kolodvora. Kako smo prošetali oko ovog “predvorja” naše poznate tržnice, tako se pojavila i policija.
Nepoznati muškarac budno nadgleda Dolac: ‘Ako netko zna, koga to predstavlja’
Policajci s burekom tjeraju prodavačicu lažne robe
Dva službenika su obavila kratku kupovinu na tržnici i potom se spustili do prodavačice koja nije ni pobjegla od njih, samo je potrpala svoju robu u veliku vreću i uputila se u nepoznatom smjeru. Ispratili smo njen hod do unutrašnjosti Dolca koji je ipak dao nešto više života od otvorene terase “na katu”. Ono što smo prvo primijetili je izostanak stranaca. I kupci i prodavači pričaju “po naški”, turisti očito ne znaju za ovu malu zatvorenu oazu pored Trga Bana Jelačića.
Prometa ima, nešto iza 9 sati kiosci su bili ugodno ispunjeni. Ipak, ono najvažnije i najbitnije je na katu. Pod otvorenim nebom i pravim zimskim temperaturama svega je nekoliko otpornih prodavača prodavalo svoju robu. Pod zimskim kapama pokušavaju pridobiti znatiželjnike, uglavnom strane turiste.
Međusobno razgovaraju otvoreno, tvrde kako im u ovom trenu ništa ne ide u prilog. “Zaogrnuo sam se, ali ne znam za koga”, pričaju dvojica dok malobrojni kupci više razgledavaju nego što kupuju voće i povrće, uz nešto ponude orašastih plodova. “Nismo sve donijeli, nije neka potražnja”, razočarano prodavačica govori jednom kupcu dok pakira oraščiće, orahe i slično u prozirnu vrećicu.
Sir i vrhnje – 11 eura
Bilo je i nešto prodavačica sira i sličnih proizvoda. One su se žalile na zimu, a mi smo “uhvatili” transakciju sira i vrhnja. Cijena, prava sitnica. 11 eura. Što se tiče ostalih, neki su bili primorani sakriti svoju robu ispod pokrivača zbog niskih temperatura. Čini se da su vještine prodaje tek sada došle na naplatu, prava je umjetnost kupce iznimno slabe kupovne moći nagovoriti na kupovinu skupe hrane ili namirnica.
Slabo su popunjeni i okolni kafići. Turista uglavnom nema, a oni koji se i pojave uglavnom samo razgledavaju i fotografiraju tržnicu. Prodaje se i nešto nogometne memorabilije i krivotvorenih dresova, ali kako nam je rečeno, sve se to slabo prodaje ako nije pred nama neko veliko prvenstvo. Trgovci sanjaju da se ponovi 2018. ili pak 2022. godina.
Ako ćemo po dojmu, Dolac preko tjedna i u najaktivnijim satima – spava. Za to su vjerojatno prvenstveno odgovorne visoke cijene i općenito slaba kupovna moć građana koji se sve teže snalaze “izgurati” cijeli mjesec. Ono što je nekoć bilo poput gore spomenute tribine, danas je postalo mjesto samo za one dubljeg džepa. Ostali šeću i prigovaraju da su im cijene visoke. Iz dana u dan takvih je sve više.
