Dok su rijetki oni koji imaju riješeno stambeno pitanje s okućnicom, parkirnim mjestom i blizinom javnog prijevoza te vrtića i škole, sugrađani im i nisu baš zavidni. Mnogi Zagrepčani vole život u velikim zgradama i neboderima, a uz mnoge pozitivne strane takvog stanovanja, otkrili su i neke negativne.
Sve je započelo upitom na platformi Reddit, gdje je jednog korisnika zanimalo iskustvo iz prve ruke. Nije otkrio povod upita, no nije isključeno da mu se pružila prilika useljenja u jednu od gigantskih zagrebačkih zgrada. “Interesira me kakav je (su)život u zgradama koje broje preko par stotina, pa i preko koju tisuću ljudi. Postoji li ikakvo zajedništvo, ili je stanara/stanova/katova jednostavno previše? Kako se rješavaju problematični susjedi, štete na imovini, kako se donose odluke? Imaju li veće zgrade isto tako više predstavnika suvlasnika? Ima li netko tu da u ovakvim zgradama živi 10+ godina, pa i cijeli život”, upitao je gospodin iz Zagreba.
“Živio u Braće Domany. A meni je bilo super. Ogromna anonimnost i super pogled. Odlična je zgrada što se tiče izolacije. Točno se osjeti razlika kad odeš od tamo u manju zgradu di sam sada, jer nemam ovih prednosti što sam napisao, a pritom ta zgrada uopće nije loša”, otkrio je bivši stanar velikog nebodera na zapadu grada.
Optužio dio Zagrepčana da ne govore istinu zbog problema u kvartu: ‘Lažu jer ih je sram’
‘Netko drugi će’
“Ne živim ja, ali žive svekar i svekrva, dakle iz njihovog iskustva – kaos. Previše je ljudi pa uvijek prevlada onaj ‘netko drugi će’ mentalitet, nitko ne čisti za sobom, svi ostavljaju nered, bacaju smeće kroz prozor (da, bilo je i u novinama nekidan). Pol ekipe ne plaća pricuvu jer “koji će im to k”, ne mogu se oko ničega dogovoriti, održavanja zgrade, liftova”, negativne su stvari oko života u stambenoj zgradi.
“Sve ovisi o tome kakvi su ti susjedi po karakteru. Cijeli život živim u neboderu. Bliska sam s par ljudi, obično kat gore-dolje, ali poznanstvo se kultivira sa svima, pa čak i sa susjedima iz obližnjih kuća. Naravno da ima loših i bezobraznih individua, ali na te ćeš naletjeti gdje god da staneš. Što se tiče čistoće zgrade, mi imamo čistačicu jednom, dvaput tjedno i sve se čini uredno na prvu. Na stubištu se doduše može naći svašta. Ugašene cigarete, prazni vejpovi, krvave maramice. Ako i ti naletiš na takve stvari, budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu”, napisala je stanarka nebodera i nastavila.
“Savjet, upoznaj se i budi dobar sa susjedima kat ispod i iznad; nikad ne znaš kad će kome WC poplaviti. Dobro je imati broj umemoriran, pa da se lakše sredi sve”, njeni su savjeti.
Dizalo se čeka 30 minuta
“Starija ekipa u Mamutici je apsolutno divna, obožavala sam svaku interakciju s tim starčekima. I onda svako malo jedna osmrtnica na ulaznim vratima i parking situacija postaje sve gora, sve više neodgojenih ljudi itd. Sve u svemu, imala sam anonimnosti koliko sam htjela/trebala, a ukoliko sam htjela pričat sa susjedima i sprijateljit se, mogla sam i to (i jesam s nekima). Vrlo pozitivno iskustvo. Minus parking, to je za plakati bilo. Ako dolaziš poslije 9 navečer doma, moliš se bogovima parkinga za koji cm pa makar zelene površine ili pola zebre, da staneš negdje”, iskustvo je tamošnje stanarke.
“U Mamutici moraš krenuti pol’ sata ranije ujutro da bi lift uhvatio”, piše netko kako bi dočarao gužvu kad svi idu na posao.
“Evo zanimljiv primjer za jednu Raketu, malo veći servis dizala dođe i do 50 000 eura. Oni na pričuvi moraju imati iznad 100 000 eura u bilo kojem trenutku, jer jednostavno bilo kakav trošak je ogroman. Isto tako, nemoguće je održati sastanak SVIH stanara, ako se ne varam 19 ili 20 katova, poslovni prostori… Dakle, trenutni predstavnik suvlasnika je manje-više kao Papa, čovjek odabran i bit će valjda do smrti”, zaključuje Zagrepčanin.
Opisali scenu s autobusnog kolodvora: Mama tipkala po mobitelu, nije ni vidjela što joj dijete radi
