Zagrepčanka u sedmom mjesecu trudnoće, iskreno je progovorila o svojoj svakodnevici. Naime, prema njezinom iskustvu razdoblje koje bi trebali biti puno radosti, sve češće postaje suočavanje s hladnoćom i ravnodušnošću okoline.
“Svi govore kako je trudnoća najljepše razdoblje u životu žene. I jest, u sebi nosiš novi život i osjećaš čudo koje se događa u tebi. No, ono što me okružuje u svakodnevici često mi pokazuje drugu stranu te priče“, progovorila je Ana za Dnevno.hr.
Najviše je, priznaje, boli nedostatak obzira u javnom prijevozu. Iako je trbuh već vidljivo zaobljen, rijetko tko joj ponudi mjesto. “Najčešće mi se dignu starije gospođe ili djedice, dok mlađi samo gledaju u svoje mobitele, kao da me nema. Ponekad se osjećam nevidljivo. Nije stvar u tome da očekujem posebnu pažnju, nego u tome da bi trudnice trebale imati barem trunku razumijevanja i podrške”, objašnjava.
Zatekao ga prizor u tramvaju u 6:30 ujutro: ‘Ja to u životu još nisam doživio u Zagrebu’
‘Nitko ne reagira’
Slična iskustva ima i na drugim mjestima, u trgovinama, na šalterima, u pošti. “Zna mi se dogoditi da stojim u redu po dvadeset minuta, iako jedva izdržavam. Rijetko tko me pusti ispred, a kad se to dogodi, opet su to stariji ljudi koji se sjećaju vremena kad je ljudskost bila važnija od žurbe”, kaže Ana pa dodaje.
“Kad čekam pregled kod doktora, nitko ne reagira. Čak i kad je očito da sam u poodmakloj trudnoći, svi mirno sjede. Ne očekujem povlastice, ali mislim da bi zdravstvene ustanove trebale imati malo više brige, ne samo zbog trudnica, nego i zbog beba koje nosimo”, dodaje.
Njezina priča potiče na razmišljanje o društvu u kojem živimo, o tome koliko smo se udaljili jedni od drugih. U svijetu koji sve više cijeni brzinu, učinkovitost i osobni interes, empatija postaje rijetkost. A možda je upravo sada, više nego ikad, potrebno vratiti ono što nas čini ljudima, pogled razumijevanja, osmijeh podrške i jednostavan čin dobrote prema onima kojima to najviše znači.
Zagrepčanka otišla u mirovinu pa ostala u nevjerici: ‘Nemam pravo na to, šokiralo me’
