Hrvatska je opet ušla u stanje kratkoročnog, gotovo pa kolektivnog šoka. Pronalazak dvoje vrlo male djece zakopane u dvorištu obiteljske kuće u blizini Varaždina u selu Ljubelj Kalnički, uz treće i starije koje je zanemareno i pothranjeno, postala je top tema u Hrvatskoj, a njihovi roditelji, za koje se neslužbeno tvrdi kako su pripadnici vjerske sekte “mesijanskih židova” , postali su najomraženiji ljudi u državi.
Slučaj je za zgroziti se, a pravo je pitanje koliko bi horor u općini Ljubeščica potrajao da nije uočeno nešto neobično kod najstarijeg djeteta, što je pak dovelo i do pretresa kuće na samom kraju sela, a kasnije i njihova dvorišta. Kako je po završetku ispitivanja rekao odvjetnik uhićenog oca Rajko Rudnički, otac smatra da nisu počinili nikakvo kazneno djelo te negira da su u ikakvoj sekti. Tvrdi da su živjeli po posebnim vjerskim pravilima.
Mi smo pak istražili tko su mesijanski židovi, koliko ih je u Hrvatskoj, a tu je i nešto općenitiji pogled u kriminalističku povijest Grada Zagreba i okolice kada su u pitanju zvjerska ubojstva ili akutna zanemarivanja djece. Iako se na prste jedne ruke daju nabrojati slučajevi koji se uopće mogu usporediti, povijest nas uči da se strahote kriju na najmanje očekivanim mjestima. Neke od njih ostale su ugravirane u našu kolektivnu svijest, dok su neke druge ostale zaboravljene u ropotarnici povijesti.
Dr. Herman Vukusic. (Foto: Dragan Matic / CROPIX)
Poznati psihijatar ostao zatečen
Primjerice, mnogima ništa ne znači ime Ivana Klišinića koji je 1976. godine zvjerski silovao i teško ozlijedio dvije djevojke. Mislio je da su preminule, ali nisu, od posljedica su ostale invalidi za cijeli život. Srđana Mlađana ne treba posebno predstavljati. Mimo njih, koje predstavljaju u javnosti kao monstrume koji obično djeluju ”serijski”, postoje i oni koji iz uvjerenja ili vjere krenu činiti najgora kaznena djela. I to često na skriveni nagovor drugih, često manipulativnih pripadnika iste sekte. Stoga, pogledajmo što kaže struka.
Kontaktirali smo u utorak psihijatra Hermana Vukušića. On nije ni znao za slučaj tada, pa smo ga ostavili nekoliko minuta da sve u miru prouči i pročita. “Uf, uf, uf”, bio je njegov prvi komentar. Ostao je vidno potresen pročitanim. Nije jedini. Kako nam je objasnio, do ovakvog epiloga može doći samo iz dva razloga. “Ili indoktrinacija, ili duševna bolest. Ovo prvo je uobičajeno za sekte, poznat je slučaj Jima Jonesa koji je u Francuskoj Gvajani odveo sebe i gotovo 1000 svojih sljedbenika u smrt. Popili su otrov.
Korijeni tih uvježbanih metoda sustavne manipulacije idu još od korejskog rata. Tada su američki ratni zarobljenici završili u Kini na “preodgoju”, pa bi po povratku u SAD postali uvjereni komunisti. Takozvano “pranje mozga” je izuzetno efektna metoda dominacije nad sljedbenicima”, rekao je. Jedina je razlika što u slučaju takvih manipulacija postoji jasna struktura i hijerarhija. Prema govorkanjima mještana, uhićena Zagrepčanka i Splićanin živjeli su u izolaciji, a čak su i mrtva djeca iz dvorišta bila rođena u kući, bez ikakve registracije u matičnim uredima. Prevedeno, država nije niti znala da oni postoje.
“Moramo biti precizni, ovo što vidim iz okolice Varaždina nije čedomorstvo. Zna se dogoditi da majka u stanju neuračunljivosti ubije tek rođeno dijete. Imate i slučaj iz Pule kada je majka ubila svojeg sedmogodišnjeg sina. Kod nas u našoj javnoj kulturi imate određene akte nasilja koji su više prepoznati od nekih drugih. Čedomorstva su statistički po broju vrlo blizu primjerice femicidu”, kaže.
“Što će pokazati vještačenje ne znamo. Vjerojatno je riječ o vrsti psihopatologije”, dodaje i potom na naše pitanje o tome hoće li osumnjičeni aktivno iznositi obranu naglasio: “Govorili oni ili ne, moraju biti adekvatno i brzo kažnjeni, a mi trebalo puno glasniju reakciju udruga i ostalih civilnih organa kako se ovakve stvari ne bi ponavljale”.
Ako je Vukušić stručan za procijeniti što je dovelo do ovakvog čina, onda je Branko Lazarević, umirovljeni voditelj ekipe za očevid u Zagrebu, svakako izvrstan sugovornik za prokopati po našoj gradskoj prošlosti i vidjeti ima li kakav sličan slučaj ovome od utorka navečer iz okolice Varaždina. Kako nam je rekao bivši inspektor, na području Maksimira je sredinom devedesetih otkriven jedan sličan zločin, također je bilo riječi o ubojstvu djece.
Policija ilustracija (Vlado Kos / CROPIX)
‘Sektaši’ iz okolice Varaždina potpuna nepoznanica
Ta je priča nažalost imala nekoliko epizoda, tek je (nadamo se) sredinom 2013. godine doživjela svoj konačni epilog. No to je strahota o kojoj ćemo govoriti kasnije. “Vrlo važno. Moraju postojati dokazi da su ubijeni. Možda je smrt nastupila uslijed gladi, a to onda nije ubojstvo to je drugo krivično djelo”, govori nam Lazarević i potom se prisjeća sličnog slučaja s kraja osamdesetih.
“Bio je slučaj iz kvarta Maksimir gdje su roditelji ubili dvoje svoje djece i zakopali ih u dvorištu. Dogodilo se to u blizini Maksimira, ima tu još i živih članova, pa ne bih o detaljima. Bili su ti roditelji u zatvoru nekoliko godina. Jako problematična obitelj, otkriveno je to mislim 1996. godine.”, rekao nam je. Jedino mi to pada napamet kada govorimo o ovakvim zločinima”, zaključio je Lazarević.
Da je obitelj iz okolice Varaždina zbilja bila povučena, dovoljno govori činjenica da za njih i odredbe njihove sljedbe nikada nije čuo ni Nebojša Buđanovac, dobro upućeni psihoterapeut iz Baroknog grada. Dugi se niz godina bavio pomaganjem žrtvama sekti. “Općenito govoreći, o ovom konkretnom slučaju ne znam ništa” rekao nam je Nebojša.
Iako za konkretni slučaj roditelja-ubojica nije čuo, itekako je upućen u vjerske zajednice i njihova djelovanja. “U cijeloj Hrvatskoj ima puno većih ili manjih sekti, neke jesu registrirane, neke nisu, međutim indoktrinacija je uvijek više ili manje ista – pronađu ljude koji su na neki način emocionalno labilni, obećaju im podršku, zajedništvo, “obitelj” i što je najvažnije – spas vječne duše.
Inače, mesijanski židovi kao pokret su u Europi najzastupljeniji u Njemačkoj. Riječ je o židovima koji priznaju Isusa kao spasitelja, zbog čega nisu priznati od srednjostrujaških židovskih pokreta. O njihovom aktivnom djelovanju nije moguće pronaći puno informacija, a neku web-stranicu kakve često koriste sekte sa sadržajima za indoktrinaciju nećete naći. Kontaktirali smo jednog istaknutog člana ove zajednice koji živi u Jeruzalemu za komentar, ali nismo dobili odgovor. Točan broj pripadnika nije poznat.
Obiteljska kuća u Ljubešćici (Foto: Tomislav Kristo / CROPIX)
U Maksimiru dvostruko čedomorstvo malene djece
Tada onda kreće iskorištavanje, koje može biti financijsko, emocionalno, psihološko, fizičko itd. U sekte se vrlo lako ulazi ali se u pravilu jako teško izlazi, pa mnogi članovi sekti koji žele izaći dožive brojne probleme s bivšim kolegama, a nerijetko i s “guruom” ili vođom sekte.” zaključio je.
Isto tako, objasnio nam je na koji način dolazi do izuzetno disbalansirane dinamike moći između vođe i sljedbenika. “Kada netko traži utočište i spas, takve osobe su vrlo plodno tlo za manipulacije”. Dok se čeka konačni rasplet zamršenog klupka motiva po kojima su se vodili uhićeni roditelji, dodatno smo istražili što se točno dogodilo prilikom dvostrukog čedomorstva o kojem je govorio Branko Lazarević
Bilo je to krajem osamdesetih u kvartu Maksimir. Slučaj je zbilja gnjusan a psihijatrijsko vještačenje nad supružnicima koji su po tadašnjim medijskim navodima bili skloni alkoholu, izvršila je cijenjena forenzička psihijatrica u mirovini Tija Žarković Palijan. Detalji su nevjerojatni.
Park Maksimir (Foto: Maja Grbic/CROPIX)
Pojava čedomorstva češća no što mislimo
Obitelj koja je živjela u siromaštvu, kako je otkriveno nekoliko godina nakon ubojstava novorođenčadi 1987. i 1989. godine, iz nepoznatog razloga je počinila taj zločin. Zbog toga, završili su iza rešetaka 8, odnosno 12 godina. Po našim saznanjima, oba roditelja su i dalje živa i na slobodi. Živ je i njihov sin, koji je kao dijete svjedočio zvjerstvima svojih roditelja. I on je odslužio kaznu zatvora zbog ubojstva, a spominjalo se i silovanje 11-godišnjakinje 2002. godine.
Na kraju se ispostavilo da je to laž, ubrzo je po uhićenju bio pušten na slobodu. Naznake o pripadanju nekoj vjerskoj organizaciji nisu pronađene. Riječ je o slučaju koji bi mogao potpasti pod ono što nam je Herman Vukušić opisao kao teško duševno stanje. Istraživajući povijest ubojstava u Zagrebu i okolici, došli smo do zaključka kako su ovakve pojave zapravo češće nego što smo si mi spremni to priznati.
Ostaje za vidjeti na koji način su djeca iz dvorišta umrla, te pronaći motiv roditelja za takav neobjašnjiv čin. Toplo se nadamo da se analogija s roditeljima ubojicama iz Maksimira neće proširiti i na slične ili identične zatvorske kazne. Teška duševna bolest ili indoktrinacija, epilog je isti. Djece više nema.
