Ususret nestabilnim vremenima koja nam prethode, a potencirana vojnom invazijom Rusije na Ukrajinu, stanovništvo je uplašeno. Ne samo da se boje izbijanja rata u ostatku Europe, već i nuklearnog rata i njegovih posljedica.
Ne tako davno, 26. travnja 1986. godine u 1:23 ujutro eksplodirao je četvrti reaktor nuklearne elektrane Vladimir Iljič Lenjin u ukrajinskom gradu Černobilu. Vijest da u zraku postoje opasne nuklearne čestice prva je otkrila Švedska, a samo pet dana kasnije radioaktivni oblak došao je preko Hrvatske. Vijest o tome da je ogromna količina radijacije u oblaku iznad Zagreba 1200 kilometara daleko od Černobila, prvi je objavio Radio 101, a potom su uslijedili i RTV Zagreb i ostale radijske i televizijske mreže u tadašnjoj Jugoslaviji. No, vijesti su dolazile na kapaljku. Naime, SSSR na čelu s Nikitom Gorbačovom nekoliko dana je zataškavao nesreću, a radioaktivni oblak već je putovao do Europe kada je vijest konačno potvrđena.
Željka Živković tada je imala 21. godinu, živjela je s majkom na Jarunu, a često posjećivala baku, tete i ujake na Vrbiku. Sjeća se katastrofe u Černobilu vrlo živo, kaže da život nije stao i da je nije bilo previše strah.
Prepješačile smo pol’ Zagreba
“Iskreno, sa 21. godinom baš ne razmišljaš puno o takvim stvarima. Naravno da smo pratili što su javljali na tv i radiju, ali bili smo vrlo opušteni, ne sjećam se da je itko oko mene paničario”, ispričala nam je Željka.
No, živo joj je ostalo u sjećanju kako djecu roditelji ipak nisu puštali van.
“Kako su bili prvomajski praznici dio građana je otišao na produženi vikend jer se onda to spajalo po par dana. Ne sjećam se da li sam vidjela djecu vani, osim bratića Josipa koji je hodao s gas maskom, a kasnije je obolio od karcinoma na spoju vrata i ramena, što može i ne mora biti povezano s tim”, rekla nam je Željka.
“Obolio je relativno rano nakon Černobila, ali nitko nikada nije to doveo u vezu sa zračenjem, ali znate – mame kao mame, i moja ujna je nekoliko puta to spomenula kao mogući razlog.
Ispričala nam je i kako su se vijesti revno pratile preko televizije ili češće – radija, ali da ljude nije bilo strah. Dio toga pripisuje svojoj mladosti, a dio nedostatka straha pripisuje i činjenici da se proteklih 20 godina prije toga naveliko i naširoko pričalo o hladnom ratu i prijetnji nuklearnom apokalipsom, pa su ljudi “valjda već bili oguglali“.
Ipak u trenutku kada su saznali da je radioaktivni oblak došao iznad Hrvatske, nije joj bilo svejedno.
“Život nije stao, ali roditelji djecu nisu puštali van, pazilo da se ne jede friško voće i povrće, ne sjećam se je li padala kiša, ali znali smo da je to najgora stvar”, kaže Željka i navodi da je uvjerena kako ljudi i dan-danas pate zbog radijacije koja je došla iz Černobila.
“Uvjerena sam da mnogi, između njih i ja imamo problema sa štitnjačom zbog toga. Čula sam, navodno, da se nakon nuklearnog bombardiranja Japana ljudi rađaju sa Stroncijem B u kostima”, kazala je Željka. Inače, kontaminacija iz Černobila bila je devet puta jača negoli nakon bacanja atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki.
Mladost, ludost
Sovjetske vlasti na čelu s predsjednikom Nikitom Gorbačovom pokušavala je zataškati eksploziju u Černobilu, stoga cijela Europa nije znala da se u njenom smjeru kreće opasan radiokativan oblak.
Željka je čula za vijest tek kad je s mamom prepješačila “pol’ Zagreba”.
“Upozoravali su da se ne ide van, da ništa još nije sigurno, ali ja sam s mamom otišla od Jaruna do Vrbika u posjet baki”, ispričala nam je Željka i zaključila – “ne razmišljaš o takvim stvarima s 21. godinom”.
“Danas se daleko više bojim i rata i nuklearnog rata, ne razmišljaš previše o opasnim stvarima kad imaš 21 godinu, sada je puno drukčija situacija”, zaključila je Željka.
