Udruga invalida rada Zagreba i ove će godine obilježiti Dan Udruge, a ujedno i proslaviti 59 godina neprekidnog djelovanja. Kroz gotovo šest desetljeća postojanja, UIR Zagreba razvijala je razne programe i aktivnosti s ciljem unapređenja kvalitete života svojih članova, pružanja podrške te poticanja njihove integracije u društvenu zajednicu. Ove godine obilježavanje Dana Udruge održat će se pod pokroviteljstvom Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, što daje dodatnu važnost samom događaju i potvrđuje kontinuitet suradnje s relevantnim institucijama.
Ograničenja s kojima se suočavaju naši sugrađani su ponekad neshvatljiva, jer mislimo da živimo u tolerantnom društvu koje pomaže svima. No nije uvijek baš tako. Donosimo vam priču Zagrepčanina koji je gotovo svoj cijeli radni vijek proveo u firmi koja se bavi proizvodnjom plastike. Sve je bilo super, spremao se za mirovinu, uživanje s unucima no sve je to prekinuo povratak s posla i udarac automobila na zebri.
„Život u kolicima nije samo fizičko ograničenje, to je i neprestana borba s društvom koje često zaboravlja na nas. Svaki moj izlazak iz kuće je avantura. Rampa koja je prestrma, autobus koji nema dizalo, liječnička ordinacija na drugom katu bez lifta to su prepreke koje većini ljudi nikada ne padnu na pamet, a meni određuju dan. Najviše boli to što invaliditet ne staje na tijelu. Ljudi me gledaju drugačije, kao da sam manje vrijedan, kao da me treba sažalijevati. Ima onih koji se okrenu pogledati me kao da sam atrakcija, i onih koji uopće ne žele pogledati, kao da sam nevidljiv. Naučio sam ignorirati, ali svaka takva situacija ostavlja trag“, priča Franjo.
Život ne prestaje nakon nesreće
Dodaje kako je financijski teško. Pomagala su skupa, prilagodba stana košta, a birokracija ga guši. „Treba ti papira, potpisa i strpljenja više nego snage da bi dobio ono što ti zapravo pripada. I opet, često ostaneš sam protiv sustava. Ali tu su i one tihe, osobne borbe. Samo presjedanje iz kreveta u kolica zna biti iscrpljujuće. Najteže je kad noću osjetim bol u nogama kojih zapravo više ne osjećam tzv. fantomske bolove. Kad me preplavi sjećanje kako je bilo hodati, trčati, plesati“, kaže naš sugovornik.
Zovu bolesni Zagrepčani, čude se simptomima: ‘Jel’ to ova nova korona, i mama i ja’
Cijeli život je morao prilagoditi kolicima, rampa na kući, spavaća soba je sada u prizemlju. Priznaje da bi sve te prilagodbe teško podnio financijski da njemu i supruzi ne pomaže sin. Kako kaže Franjo on je na sebe preuzeo borbu sa sustavom, ali i financiranje dijela pomagala. Samo je prilagodba kupaonice bila neopisivo skupa.
„Unatoč svemu, pokušavam živjeti punim plućima. Naučio sam raditi stvari na svoj način. Naučio sam tražiti pomoć kad je potrebna i prihvatiti da ne mogu sve sam. Shvatio sam da život ne prestaje nakon nesreće, samo izgleda drukčije, možda teže, ali ne dam se. Iako su prepreke svuda oko mene, trudim se svaki dan naći razlog da guram naprijed. Jer ako stanem, ako se predam, onda je nesreća pobijedila dvaput“, poručuje Franjo.
