Rada Borić o poniženju u javnom prijevozu: ‘Trebao bi se zaustaviti tramvaj i pozvati policija’

Zlostavljanje žena u javnom prijevozu, na način da muškarci koriste gužvu pa se ‘trljaju’ o njih, pipkaju po tijelu, dodiruju njihove intimne dijelove tijela, predstavlja ozbiljan društveni problem. Radi se o svakom obliku neželjenog ponašanja što uključuje dodirivanje, uznemiravanje, ali i komentare seksualne prirode, pokazivanje genitalija ili druge oblike napastovanja, koje se događa u tramvajima, autobusima, vlakovima, čekaonicama i drugim oblicima javnog prijevoza.

Objavljujemo priče naših sugrađanka koje su se našle u situaciji da ih netko na taj način zlostavlja u prostoru koji je javan i trebao bi biti zaštićen od takvih napada. Ako ste se našle u istoj situaciji i želite podijeliti svoje iskustvo, možete nam se javiti na: [email protected].

Kako pomoći ženama koje su svakodnevno izložene spolnom zlostavljanju razgovarali smo s Radom Borić, feministkinjom, ženskom i mirovnom aktivistkinjom, sveučilišnom profesoricom i članicom saborskog Odbora za ravnopravnost spolova.

Počinitelji izbjegavaju odgovornost

Uznemiravanje žena u javnom prijevozu rasprostranjen je problem, no o tome se malo govori. Gužve, anonimnost i nedostatak fizičkog prostora omogućuju počiniteljima da se „sklone u masi“ i tako izbjegnu odgovornost.

„O uznemiravanju žena rijetko se govori, jer su žene „naučile“ da im se ne vjeruje kada prijavljuju nasilje. Stoga ne čudi da vrlo, vrlo rijetko glasno reagiraju u javnom prijevozu na neprimjerene dodire ili ispod glasa izrečene „nemoralne ponude“.

Kada se glasno obrate nasilniku, kada se ohrabre da ga javno prokažu, mogu očekivati da će on uzvratiti da „si ne umišljaju“, a bit će pritom izložene pogledima suputnika, najčešće bez da itko reagira. Pritom će se žrtva osjetiti postiđenom. Zato je najčešća strategija žena odmaknuti se od nasilnika“, kaže Borić.

Ivana Kekin o grozotama u javnom prijevozu: ‘Ključ problema je u društvu’

Djevojke će prije smrznuti nego reagirati

Zlostavljanje u javnom prijevozu često ostaje neprijavljeno. Žrtve se mogu osjećati šokirano, posramljeno, uplašeno ili obeshrabreno zbog mogućeg ignoriranja ili podcjenjivanja njihovog iskustva. Stoga se postavlja pitanje zašto žene ne prijavljuju nasilje, odnosno incidente.

„Zato što se to naziva incidentom. A incident se definira kao „nezgodan slučaj“, „nepredviđeni događaj“, „izgred“. Podcjenjuje se njegov učinak, posebno na djevojke, koje će se prije „smrznuti“ no reagirati glasno. Dodatno, netko bi morao posvjedočiti da se incident dogodio. Zatim bi se trebao zaustaviti tramvaj ili autobus. Pozvati policija. Zaustaviti promet…

Nakon što žrtvi sve ovo prođe kroz glavu, odustane. Danas postoje nadzorne kamere kako bi se i spriječilo nasilje u prijevoznim sredstvima, no vozači ne mogu kontinuirano pratiti događaje u vozilu. Iako znamo za slučajeve kada i sami prepoznaju predatore“, savjetuje naša sugovornica.

Treba upozoravati djevojčice i dječake na seksualne predatore

Promatranje i šutnja pomažu zlostavljaču. Često čujemo da ako ste svjedok, možete pomoći žrtvi tako da je pitate je li dobro, ponudite joj pomoć ili prijavite napad nadležnima. No, to se rijetko događa, cijela priča se prebacuje na institucije.

„Odgovornost ponajprije imaju odgojne institucije. Od osnovne škole treba upozoravati djevojčice i dječake na predatore. Ne samo u javnom prometu, već i na drugim mjestima, a posebice na internetu.

Tijela javne vlasti, od policije do ZET-a, mogu voditi kampanje koje bi osvijestile problem  uznemiravanja i nasilja. U javnom prijevozu se mogu na displeju, uz poruku da npr. pripazimo na svoje novčanike, pojaviti i poruke protiv spolnog uznemiravanja. ZET je suradljiv u podršci kampanjama za prava žena, vjerujem da bi se odazvao i oko teme ove vrste uznemiravanja“, kaže Borić.

Zagrepčanka o muškarcu iz tramvaja: ‘Svi se prave ‘grbavi’, a kad sam viknula, na prvoj stanici je izašao van’

„Savjetovala bih joj da bude glasna“

Što bi Borić savjetovala ženi koja doživi uznemiravanje takve vrste u tramvaju, odnosno kako bi trebala reagirati. „Savjetovala bih joj da bude glasna, da glasno prozove nasilnika , bez obzira što će sve oči biti uprte u nju, a on nju pokušati posramiti. Ona zna da je ona u pravu. Može i glasno tražiti da se pozove policija. I odlučno tražiti kaznu za nasilnika“, savjetuje naša sugovornica.

Iako ovakvo zlostavljanje u javnom prijevozu često traje nekoliko minuta, njegove posljedice mogu biti dugotrajne. Žrtve mogu razviti osjećaj tjeskobe, nesigurnosti, izbjegavati korištenje javnog prijevoza ili čak promijeniti svakodnevne navike zbog straha od ponovnog napada. Problem je i što promatrači šute i ne žele se miješati.

„Promatrači, a to je ljudski, boje se nasilja. Nasilje je glasno, i ljudi se radije povlače no da reagiraju. No, to se mora mijenjati. Jer “ne bi se šteli mešati” ostavlja ne samo žrtvu ranjivom i samom već nas čini i suučesnicima. Svi bismo u svakoj nepravednoj situaciji, situaciji nejednakih moći, trebali biti čovjek koji nije mogao šutjeti“, zaključuje Borić.