U Hrvatskoj se 1. svibanj počeo obilježavati od 1890. godine, a prva proslava organizirana je u zagrebačkom parku Maksimir.
Radnici su tražili prava sažeta u zahtjeve tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. U Zagrebu je održano niz skupova i prosvjeda, a najveći je održan u zgradi Hrvatskog doma gdje su govornici naglašavali: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”.
Okupilo se nekoliko tisuća ljudi noseći crveni karanfil ili crvenu traku na šeširu koji su simbolizirali krv koja se prolila u Chicagu 1886. Tadašnje vlasti nisu dozvoljavale slavlja, ali su radnici ipak prekidali rad i slavili, družili se, demonstrirali, držali govore i palili kresove.
Najpoznatija proslava Praznika rada u Zagrebu definitivno je ona tradicionalna u parku Maksimir gdje se znalo okupljati i po nekoliko tisuća ljudi na grahu i prigodnom, najčešće, glazbenom, programu.
Svakako, proslava prvog svibnja, odnosno Praznika rada, veže se specifično za kobasice i grah i podjelu penzionerima, ali i svima ostalima.
Jasno, nikako ne bismo smjeli zaboraviti na cilj Praznika rada, a to je promjena uvjeta rada u Hrvatskoj. Osim prekarnog rada mnogih žena i muškaraca, tako i na loše uvjete rada, neisplate plaća, nemogućnost zaposlenja radno sposobnih, a kamoli teško zapošljivih skupina. Ne smijemo zaboraviti i na ono na što se rad nadovezuje, na mogućnosti života, ugodne i udobne mirovine, socijalnih i mirovinskih prava, kao i na mogućnosti obrazovanja.
Stoga, ne bismo smjeli zaboraviti na onu staru i pametnu, doduše politički obojanu, ali prigodnu – “to je nama naša borba dala”.
