Svaki roditelj se bori za svoje dijete, bez obzira na koje prepreke u životu nailazili. Tako je bilo i s roditeljima malenog dječaka iz Hrvatske, koji boluje od cerebralne paralize. Njihova borba, kako bi djetetu bilo bolje, nije stala kada su naišli na prepreke ili kada je postalo teško. Odlučili su se preseliti u drugu državu jer su uvjeti za njihovog sina tamo jednostavno bili bolji, a sve potrebne terapije bile su dostupnije nego kod nas.
„Nikada ne zaboravljaš trenutak kada ti liječnik prvi put kaže da nešto nije u redu. Bila je to tišina između rečenica, pogled koji je trajao malo predugo i riječi koje su uslijedile: Vaše dijete ima cerebralnu paralizu. Te četiri riječi su promijenile sve. Naš sin rodio se prerano. Bili smo uplašeni, ali puni nade. Tjedni na neonatologiji pretvorili su se u mjesece ispunjene monitorima, sondama i molitvama. I kad smo ga konačno doveli kući, mislili smo da je najgore iza nas. Ali nije bilo. Prvi znakovi su bili suptilni, ruka koja nije pratila drugu, pogled koji je zaostajao. Slijedile su pretrage, pregledi, savjeti, i onda dijagnoza – cerebralna paraliza. I mi, obični ljudi bez ikakvog znanja o toj bolesti, morali smo postati stručnjaci preko noći“, pričaju nam roditelji malenog dječaka.
Kažu kako je na početku bilo puno suza, straha i osjećaja bespomoćnosti, tuge, čak i ljutnje. Pitali su se zašto baš on, jesu li mogli nešto spriječiti? Krivnja ih je prožimala, iako su im svi govorili da krivnja nije njihova, ali srce roditelja ne poznaje logiku.
Donijeli su tešku, ali ispravnu odluku
„Dan po dan, učili smo kako živjeti s dijagnozom. Rehabilitacije su postale naša svakodnevica. Vozili smo satima do terapeuta, vježbali kod kuće, prilagođavali prostor, borili se sa sustavom. I tu je, nažalost, došla još jedna odluka koju nismo planirali, ali smo znali da je potrebna preseljenje u drugu državu. Nismo željeli otići. Ovdje su nam bili dom, obitelj, prijatelji. Ali nakon bezbroj birokratskih prepreka, čekanja na termine i osjećaja da se borimo sami protiv svega, shvatili smo da moramo potražiti bolji život za naše dijete.
Sreća je da oboje radimo u vrlo traženim i dobro plaćenim zanimanjima, pa je odluka i utoliko bila lakša. Tu gdje smo sada dobili smo ono što nismo mogli dobiti kod kuće, redovne terapije, stručno osoblje, podršku u školovanju, pomagala“, pričaju nam naši sugovornici. Nije bilo lako sve ostaviti i otići u nepoznatu zemlju, ali znali su, kako kažu, da to rade radi svog djeteta. Iznenadilo ih je koliko je njihov sin napredovao i to je bila potvrda da su donijeli ispravnu odluku, koliko god ona bila teška.
„Svaki njegov mali napredak za nas je čudo. Naša svakodnevica je sada drugačija, teža, punija izazova. Naučili smo ne uzimati ništa zdravo za gotovo. I najvažnije, naučili smo da je vrijednost života u borbi, u upornosti, i u tome da nikada ne odustaješ od onih koje voliš. Ovo nije život kakav smo planirali, ali je naš život. I u njemu je naš sin – naš junak“, poručuju roditelji.
Na zapadu grada nestalo pedijatara, evo gdje je zapelo: ‘Ne mogu vam opisati šok koji sam doživjela’
