Život se u uvijek može okrenuti za 180 stupnjeva te onaj koji je jučer bio uspješan i bogat, danas može završiti u teškom stanju. Nerijetko se zna pisati o nekoć poznatim i imućnim glumačkim, glazbenim i sportskim zvijezdama koji su imali sve što su mogli poželjeti samo da bi kasnije došli u situaciju u kojoj jedva preživljavaju.
Vapaj zagrebačkih umirovljenika: ‘Živimo jadno, svaki kontejner prekopan, žalosno’
Takva je, tužna, priča Dinamove legende Ismeta Hadžića. U jednom dijelu života, piše Dnevno.hr, nakon karijere živio je u automobilu i radeći po tržnicama. Kada se pročulo u kakve je teškoće zapao Dinamo ga je povukao k sebi, dao posao trenera mlađih kategorija i spasio mu život.
On je u svom post-nogometnom životu došao do dna i kada su svi mislili da mu nema spasa uspio se othrvati porocima i dotadašnjem načinu života, uspio je naći okrjepu među prijateljima, naći posao i živjeti kao sav normalan svijet.
Imao i ponudu iz Las Vegasa
Karijera mu je bila lijepa, imao je podkraj i ponudu iz Las Vegasa za igranje malog nogometa. Ćiro Blažević je inzistirao na njegovom ostanku. Osamdesetih se u tadašnjoj državi od nogometa moglo lijepo živjeti, ali se nije mogla osigurati životna egzistencija.
I kako je Hadžić pričao koštalo ga je njegovo dobročinstvo. Živio je svojim skromnim životom, a volio je malo, hajdemo to tako reći i “zalomiti” onako – dok je bilo u džepu, bilo je i prijatelja. A kada se džep ispraznio, svi su prijatelji odjednom postali prezauzeti. Hadžija je ostao sam. Sam kao duh…
Sjetio se tada Hadžija da je ljudima posuđivao novac, pa je potražio te drugove da mu ga vrate, jer se, eto, našao u takvoj situaciji. No, odgovora od “prijatelja” nije bilo. Sve što je posudio, sve što je zaradio, nestalo je bez traga kod navodnih prijatelja.
“Nisam imao više kamo, osjetio sam da sam izdan”, pričao je godinama kasnije kada se već oporavio, piše Dnevno.
Ostao i bez stana
Nije uspio prodati ni stan, a kasnije je ostao i bez njega. Izlaza nije bilo. Ostala mu je – ulica. Spavao je u Zapruđu u starom automobilu, skrivali su ga policajci iz tog zagrebačkog kvarta koji ga nisu prijavljivali zbog beskućništva. Sjećamo se njegovih riječi. “Nisam bio čak ni klošar jer kako sam ja živio tih godina, bila je to uvreda i za klošare.
Kupao sam se i brijao na Bundeku i tamo jeo zeleno voće. Zato mi je Bundek danas kao Azurna obala. Bio sam u jako, jako teškoj situaciji. Ostao sam bez svega. Posudio sam nekim prijateljima 80 tisuća maraka, a prijatelji se više nikad nisu javili.”, pričao je i dodaje:
“Kako je to počelo? Počeo sam prijateljima posuđivati novac, od 10 do 100 tisuća eura. Bio sam tako odgojen pa sam pomagao svima koji su me tražili. Sjedili bismo za stolom, a netko bi rekao: ‘Treba mi pet, deset tisuća da se izvučem’ i ja sam mu ih dao jer meni u tom trenutku nije trebalo. Nisam bio škrt.
A onda je došla kriza…
A onda je došla kriza. Ljudi nisu vraćali ili su vraćali premalo. Neki su me počeli i izbjegavati. Posebno sam bio slab kada bi spomenuli djecu.”
“I danas bih im vjerojatno za njih posudio. Ali shvatio sam tužnu istinu: ako hoćeš izgubiti prijatelja, posudi mu 100 eura. A onda sam još zaronio i u alkohol, pa mi je piće odnijelo i ostatke ostataka. Na dnu me našao Zlatan Arnautović, koji je preko novinara, pokojnog Ivice Šanteka, pokrenuo akciju za moje spašavanje”. Umro je 2015. godine.
