Inflatorni pritisak je iza nas. Divljanje stopa povodom ulaska Hrvatske u eurozonu s prvim danom 2023. godine srozao je “preko noći” kupovnu moć građana, koji su odjednom ostali bez gotovo deset posto vrijednosti svojih teškom mukom zarađenih novčanica. Rast plaća nije bio u korelaciji s naglim rastom cijena, pa su mnogi odjednom morali promijeniti svoj način života i možda odustati od troškova koji su im prije ulazili u kućni proračun.
Brzo smo naučili da se Hrvati teško odriču kave. Iako je dolaskom eura ugostiteljstvo krenulo u notorno “zaokruživanje” cijena, građani i dalje religiozno sjede u kafićima i konzumiraju šalice toplog napitka koje u centru grada redovito koštaju dva ili malo više eura. Ukoliko je riječ o domaćem klasiku “kava s mlijekom”, na atraktivnoj lokaciji u centru metropole to će vas zadovoljstvo redovito koštati dva eura i desetak ili dvadeset centi. Riječ je o porastu od gotovo 100% ako se sjetimo cijena prije rusko-ukrajinskog sukoba i kasnijeg dolaska euro valute u naše novčanike.
Osim famozne kave, Hrvati svoju košaricu “važu” i cijenama hrane, a kako Hrvatska tradicionalno njeguje kulturu odlaska na tržnicu po svježe voće, povrće i meso, index inflacije građani su, barem u Zagrebu, mjerili cijenama na popularnom Dolcu. Nešto prije podneva u srijedu zaputili smo se na mjesto događaja i pogledali ima li promjena, i ako ima, što građani kažu na novonormalno, gdje su cijene na otvorenim tržnicama usporedive sa specijaliziranim lancima trgovina hranom.
Kilogram limuna ravno tri eura
Odmah po dolasku na trg popeli smo se preko Harmice stubama s desne strane i zavirili u legendarnu prodavaonicu bureka koja služi građane desetljećima. Iako je burek tamo uvijek bio na cijeni pa je tako i prije eura koštao nemalih 15 kuna, danas je cijena 2,5 eura što je blagi rast cijene, i čini se da je samo pitanje trena kada će cijena otići na 3 eura što je točno deset kuna skuplje od stare cijene izražene u danas nepostojećoj valuti. Takav rast nije spriječio umirovljenike i radnike s obližnjeg gradilišta da svrate na “gablec”. Burek smo čekali nekoliko minuta i jedva pronašli mjesto unutar lokala za konzumaciju.
Ubrzo nakon jela popeli smo se na vrh stepenica i ugledali neponovljivi Dolac, epicentar nekadšnjeg društvenog života Zagrepčana. Očekivano, kako je riječ o radnom danu, gužve nije bilo, robu su razgledavali uglavnom umirovljenici i turisti koji i dalje u velikom broju hrle na tržnicu. Kada dođu adventski dani, očekuje se dodatno jačanje broja stranih dolazaka, no ako ćemo se voditi cijenama koje smo zatekli, to neće pojačati prodaju.
Primjerice, kila limuna gotovo svugdje košta ravno 3 eura, jedva da smo pronašli štand gdje je cijena bila za nekoliko centi jeftinija, a prodavač je poput Delboyja iz Mućki dobacivao “skoro pa da ih dijelim”, dok bi možda primjerenije bilo iskoristiti citat Sir Olivera iz Alan Forda: “Cijena, prava sitnica!”. Kako dugačije objasniti da prodavači limun “daju” trostruko skuplje od trgovačkih lanaca.
Preskupi smo i Japancima
Tek nešto bolje stoje naranče i mandarine, naslagani citrusi imaju zainteresiranu publiku, ali potrošnja je za našeg boravka i razgledavanja bila izuzetno slaba. Osjeti se to i kod građana koji tužno gledaju u cijene, odmahuju rukama i “gunđaju”. Slično su reagirali i na naša pitanja o placu i njegovim cijenama. Svi su ogorčeni, ali kupiti se mora. S druge strane oprezni su i turisti. Iako smo često destinacija gostiju iz zemalja koje su bogatije od Hrvatske, ne možemo reći da smo vidjeli turiste s većicama u ruci.
Namirnice se sramežljivo promatraju, više je “akcije” na obližnjim štandovima s neoriginalnom robom. Dresovi naše reprezentacije i dalje su apsolutni favorit, premda bi i Dinamov nogomet u Ligi prvaka mogao malo pogurati i jeftine dresove plave boje. Zanimljivi su i Japanci, susreli smo ih nekoliko na popularnom “placu” no par koji smo krišom pratili nije kupio – ništa. Jedan od gostiju obližnjih kafića je prokomentirao kako je sve toliko skupo “da i Japanci samo gledaju”.
Sad kada smo prošli cijene citrusa, valja se okrenuti rekorderima. Prije silaska u unutrašnji prostor tržnice primijetili smo ponudu “četiri češnjaka za tri eura”. Tu su i smokve, ali one nisu otišle u nebo kao što je kružila priča za one rovinjske koje su u jednom trenu za kilogram koštale 20 eura. Na Dolcu su duplo jeftinije, deset eura.
Čvarci su luksuz, ništa više nije ‘s placa’
Skupi su i čvarci, delicija će vas sada za kilogram koštati gotovo 30 eura, ovisno gdje kupujete. Ne trebamo ni govoriti da na mjestima gdje se dotični prodaju nismo vidjeli gužvu. Jedina namirnica koju smo mogli pronaći da “dijeli” cijenu s onima u supemarketima je kristal salata koja se zaustavila na visini od pet eura.
Zdravlje više nije tajna privilegija siromašnijih koji su prije upravo na tržnicama jeli kvalitetnu domaću hranu po povoljnim cijenama. S obzirom na cijene, plac u Zagrebu je mjesto okupljalište elite, gdje je potrebno i nekoliko desetaka eura kako bi se kući vratili napunjenih vrećica. Brojka sama po sebi možda i nije tako velika, ali dovoljno je samo preračunati cijene u nepostojeće kune i usporediti cijenu otprije ulaska u euro.
Potom slijedi i bolno pitanje o rastu plaća, a kada se sve zbroji i oduzme dolazimo do zaključka jedne starije gospođe koja je više odgovarala sebi na pitanje nego nama: “A kaj da vam velim gospon, sve ide k vragu”.
