Bila je to subota kao i svaka druga u Zagrebu, sa svime što metropola ima za ponuditi. Od raznih opcija za izlazak ili do ostajanja doma.
Te večeri, 11. ožujka oko 90 ljudi je odabralo ući u Vetro bar&bites u Hektorovićevoj gdje
su se upustili u zanimljivu pustolovinu speed datinga na trećem izdanju događaja Speed
Dating BOK (Bolje od Kupida) kojeg organizira organizacija FemAmi.
Ukratko, koncept koji je većini ljudi poznat iz američkih filmova i serija iznimno je
zanimljivo iskustvo i izlazak koji će biti drukčiji od svega što ste do sada probali.
Prilika je to za upoznavanje novih ljudi, primarno u romantičnom smislu ali čak i ako ne
pronađete osobu za vezu ili kakve intimnije odnose, sami susret s ljudima koje inače ne biste imali prilike sresti, nagrađujuće je iskustvo samo po sebi te će vam nedvojbeno ostati u zanimljivom sjećanju, s velikim potencijalom da vas obogati novim znanjima i perspektivama.
Ako su vas ovi utisci dovoljno zaintrigirali da biste htjeli i sami isprobati speed dejting, ali
možda niste voljni napraviti taj korak jer ne znate što očekivati, ne brinite, slijedi opis cijelog iskustva.
Opušteno i uzbuđeno
E-mail uputa sudionicima je bila dolazak u Vetro barem pola sata prije početka spojeva koji
su krenuli u osam.
Sam osjećaj je pomalo VIP-ovski kada vas organizatori pitaju za ime i provjeravaju na
popisu, a potom daju broj koji će biti vaša šifra za ostatak večeri (moja je bila broj 100).
Povremeno možete čuti pozadinske melodije hip hopa i R’n’B-a, ali uglavnom prevladava
uzbuđenje i žamor okupljenih.
Prema uputama s maila da se obuku kako im je najugodnije ali ipak s idejom da izlaze na spoj, muškarci su većinom nosili košulje iako je bilo tu i hudica ili majica koje su malo svečanije ali ležerne dok su djevojke također izabirale kombinacije za subotnji izlazak, ništa pretjerano ali niti preopušteno.
Pri samoj prijavi, u kratkom upitniku su svi sudionici naveli svoje osobne podatke (koje su
organizatorice kasnije mogle spojiti sa šifrom), godine, preferencije svakog sudionika (voli li mlađe, starije osobe ili su mu godine nebitne), čime se bavi te koji su mu hobiji.
Ništa preintimno, ali dovoljno za povezivanje osoba. Naveo sam da sam novinar koji kao
hobi ima pisanje i čitanje poezije, a godine osoba koje ću upoznati mi nisu igrale ulogu.
Uz piće dobrodošlice i samo čekanje na spojeve prilika je za upoznavanje ljudi. Iako nitko
nije znao s kime će ići na spoj, neki su se muškarci već upoznavali i započeli pričati, a u
prijateljskoj atmosferi moglo se primijetiti kako su neki došli sami, a drugi u društvu svojih
prijatelja (ili prijateljica) kako bi zajednički podijelili ovo iskustvo.
„Došao sam baš pogledati kako to izgleda, više znatiželja ništa ozbiljno“, „Malo da upoznam
nove ljude, s godinama smo se moja ekipa i ja počeli više družiti međusobno u stanu, pa više ne izlazimo“, rekli su mi dva momka s kojima sam se upoznao na šanku prije početka
spojeva.
Dok su neki već razgovarali s djevojkama, zaključili smo da ćemo za upoznavanje s damama ipak pričekati službeni početak programa. Iako su svi djelovali ležerno i opušteno, nestrpljenje i uzbuđenje bilo je i više nego očito u zraku.
„Mislite li da će nas spojiti po zajedničkim interesima ili možda pak idu po onom principu kako se suprotnosti privlače?“, upitao sam ih u razgovoru u kojem, smo između ostalog zaključili i kako nemamo neki konkretan tip djevojke po izgledu boje kose, očiju, godina ili fizičkih proporcija već nas više zanima kakva je duša od osobe.
“Teško je reći”, odvratio je simpatičan čovjek u srednjim tridesetima kojega sam upoznao tamo, a inače se bavi jednom profesijom koja zahtjeva dobro baratanje brojeva. “Ali, recimo, ja se bavim brojevima, ali volio bi upoznati neku umjetnicu, zasitio sam se brojeva”, objasnio je kako bi brojevi na prvu mogli izgledati kao nešto što bi povezalo dvije osobe, ali u njegovom slučaju, već ih se lagano zasitio.
Stotka među desetkom
Ubrzo se glazba utišala, a s njima i žamor uzvanika te je jedna od predstavnica FemAmija naglasila kako počinje speed date.
Moja malenkost kao broj 100, otpraćena je u jedan dio bara u kojemu je sjedilo 10 djevojaka s kojima bi, prema ranije ispunjenoj anketi, trebao biti potencijalni par.
Sjeo sam za jedan od stolova nasuprot jedne od dami te me tamo dočekala i jedna kartica kao i kemijska olovka.
Unutra je bio kvadratić u koju sam upisao svoju šifru, broj “100”, a bile su tamo i kućice za šifre djevojaka s kojima ću razgovarati te prostor za stavljanje natuknica po kojima kasnije mogu odlučiti što mi se svidjelo, a što nije, a najvažniji su bili kvadratići na dnu papira. U njih maksimalno 8, mogao sam upisati šifru djevojaka čiji bi kontakt želio dobiti, a navedu li one i mene, organizatorice će nas naknadno spojiti preko E-maila i međusobno nam otkriti kontakte.
“Molim vas nemojte tijekom razgovora razmjenjivati Vaše kontakte”, apelirali su iz organizacije no naravno, podrazumijevalo se kako smo odmah pri sjedenju uz šifre otkrili i svoja imena kao i ono čime se bavimo.
Želeći biti iskren, naglasio sam da sam novinar koji je na ovaj događaj “došao iz znatiželje, vidjeti kako izgleda sve, ne toliko radi pronalaženja”.
Prema mojim odgovorima u anketi, upoznao sam deset vrlo zanimljivih osoba u rasponu od 29 do 25 godina (uglavnom 28 godina).
“Psihologinja sam”, rekla mi je jedna od djevojaka tijekom sedmominutnog razgovora (ali koji se malo i odužio jer je to bio prvi razgovor večeri i nehotice smo ga započeli prije službenog znaka za početak razgovora).
“Zanimljivo”, rekao sam. “Stvara li ti to neki izazov onda na spojevima? Onako, analiziraš li osobe koje upoznaješ pa pristupaš opreznije nego drugi?”.
“Ma ne, najnormalnije upoznajem ljude”, rekla je kroz smijeh objašnjavajući da je posebno interesira rad s djecom.
“To je iznimno važno”, složio sam se. “Ovisno kako se djeci pomogne s njihovim problemima i strahovima, oblikujemo društvo budućnosti”, rekao sam na što smo se oboje složili.
Ubrzo je bilo red za nastaviti dalje.
Brzo prebacivanje playliste
Osjećaj je, nakon prvog spoja, bio dosta čudan, emotivno vrlo izazovan. Ispred mene se tijekom večeri izlistalo deset sudbina, deset osobnosti, duša, priča, nadanja i uspostavljenih komunikacija koja su dala tek mali uvid u jedno novo poznanstvo koje se bude ili ne bude zadržalo.
Taj mali uvid u normalnim okolnostima trajao bi puno dulje, a ovako se činilo čudnim jer se naglo prekinulo i ubacilo u neku potpuno novu priču, kao slušanje početka neke nove pjesme. Dobijete uvid u melodiju i ritam, ali ne stignete čuti ni refren, a kamoli kraj glazbenog dijela s kojim se prvi put susrećete.
Trebalo se priviknuti na takav režim, ali ubrzo shvatite da nije ni on loš, već naprotiv. Ne doznate sve, ali ostane znatiželja koja, ovisno kako kliknete s kojom osobom, s vremenom ili ishlapi ususret novim upoznavanjima ili okupira do te mjere da ćete bez problema i dilema na kraju moći upisati šifru osobe kod koje ćete poželjeti čuti pjesmu do kraja. Naravno, pod uvjetom da će bend, nakon što isto tako kratko čuje vašu pjesmu, biti voljan ponovno zasvirati na nekom “privatnom koncertu”.
Nakon razgovora sa psihologinjom, uslijedio je razgovor s jednom djevojkom koja se bavi prehrambenom tehnologijom. Vrhunski obrazovana u području oko kojeg je iznimno strastvena, objasnila mi je što u svojoj prehrani izbjegava, što ne. Očekivano, meso smatra kako bi trebalo jesti što manje
“Bi li to onda bilo problem, ako bi ti dečko svaki dan jeo najmasnije kebabe i općenito bio veliki mesoljub koji nije fan povrća?”, upitao sam s jedne strane malo radi provokativnosti, ali s druge jer realno, takva sam osoba.
“Ma neka jede što hoće”, odvratila je navodeći kako ima toleranciju na tuđe izbore jelovnika, neovisno o vlastitim preferencijama.
“U slobodno vrijeme treniram ragbi”, bio je zanimljiv detalj jednog drugog razgovora.
“Opa, to baš i nije popularan sport u Hrvatskoj, kako si ušla u to?”, upitao sam zadivljeno.
“Imali su predstavljanje sporta u školi kad sam bila dijete i odmah sam se zaljubila”.
“Lijepo, a zanima li te samo rekreativno ili se i natječeš?”.
“Igram utakmice amaterski, ali nema od toga novaca”.
“Nažalost da, nije baš prejako to razvijeno kod nas”, kimnuo sam.
“Ali super je i za ispucavanje energije i ispuhivanje stresa”, zaključila je.
“Možda isprobam”, rekao sam.
Razgovori su se dalje doticali uz interese djevojaka doticale i rasprava poput, je li za mlade bolji grad Zagreb ili Samobor, ljubavi prema psima ili drugim kućnim ljubimcima, kako je Gibonni super pjevač (neki su uspjeli i otići na koncert u Areni Zagreb, druge žale što nisu uspjele), zašto slušaju ili ne slušaju cajke, kao i što nam je pošlo krivo u bivšim vezama, ako ih je bilo. No, bili su tu i zanimljivi motivi za odlazak na speed date.
“Zanimalo me kako sve ovo izgleda. Htjela sam to isprobati do 30. godine. Vidjela sam oglas za ovo i onda nakon toga u jednoj seriji koju gledam je taman bila epizoda sa speed dateom. Pomislila sam, to je sudbina”, objasnila mi je jedna 29-godišnjakinja.
Zajedničko i različito
Dok sam osobno bio primarno na novinarskom zadatku, nisam bio jedini koji je došao više vidjeti kako sve izgleda, bez traženja ičega ozbiljnijeg.
“Ovdje sam sa sestričnom. Više sam njoj kao potpora, ne radi sebe”, rekla mi je jedna djevojka.
“Ah, u ovoj je grupi?”, upitao sam.
“Ne, u drugoj”, odvratila je.
Pomislio sam, možda joj se jednostavno nisam dopao, pa je ovo solidan odgovor da pričekamo završetak sedam minuta, ali ubrzo mi je objasnila kako je nedavno imala jedan prekid pa ne želi srljati u nešto novo.
“Svaka čast, mnogi odmah žele nastaviti dalje nakon prekida, ali često to ne završi dobro, malo tko pričeka da se suoči s emocijama do kraja”, odvratio sam impresionirano.
U ostatku mi je razgovora otkrila kako je vjernica, bitno joj je da i njen idući dečko bude te se nada kako će imati muža i djecu do 30 godine.
Moram priznati, pošto u tom razgovoru nije bilo previše zajedničkih točaka, sedam minuta se činilo i predugačko, ali u nekim drugim razgovorima, sat je trajao definitivno prekratko.
Takav je bio razgovor s jednom pravnicom koji je već na početku bio poprilično neočekivan.
“Ti mi djeluješ strašno poznato”, rekla je prije nego sam sjeo za njen stol, dok mene osobno nije na nikoga podsjećala.
“Uf, da odmah odem ili?”, našalio sam se smiješkom.
“Ma ne, ne poznajemo se, nego mislim da sam te vidjela u gradu. Znaš ona neka lica koja uvijek vidiš ali ih nikada ne upoznaš”.
“Možda je onda ovo sudbina”, odvratio sam uz smijeh.
Studij prava završila je u Velikoj Britaniji pa smo dalje oduševljeno pričali o Manchesteru kojeg smo i ona i ja imali prilike posjetiti te nas je oduševio.
“I najbolja stvar, ulasci u sve muzeje i galerije su besplatni”, naveo sam jedan detalj iz Manchestera (koji ne bi bio loš ni u Zagrebu)”.
“Ajme da, a muzeji su im odlični”, složila se.
“Jesi bila u onom njihovom Muzeju rata? Izgleda nevjerojatno”, upitao sam.
“Nisam stigla, ali plan mi je idući put”, rekla je.
Novinarske tajne i serijski ubojica
Dok su mi djevojke na spojevima otkrivale podatke o sebi, otvorenost je podrazumijevala obostranost.
“Novinar si? I kakav je taj posao?”, pitanje je to koje sam često dobivao nakon što sam otkrio čime se bavim.
“Pa dosta dobro, ne mogu se žaliti, sviđa mi se taj posao”, bio je odgovor koji sam već na četvrtom razgovoru, praktički pa uvježbao.
“Mora da si onda dosta strog oko gramatike, sve ti mora biti po pravopisu”, pretpostavila je jedna djevojka na što sam prasnuo u smijeh, sjetivši se glavne urednice koja mi svako malo (s razlogom), negoduje kad mi se pokrade tipfeler.
“Pa ustvari i ne baš, zna to biti dosta zanimljivo. Kada pišem svoj tekst, fokusiram se na informacije i stil pisanja vijesti pa onda, razmišljajući o tome, ne primijetim neke tipfelere ili pravopisne greške u tekstu, pa mi ih onda prepravi drugi kolega. Isto tako, kada čitam tekst nekog kolege, dosta brzo uočim njegove pogreške”, prepričao sam neke od izazova novinarske profesije.
“A imaš neku rubriku za koju pišeš?”, često su me pitale.
“Uglavnom sve po malo, ali dosta sam u crnoj kronici, primjerice, bio sam na terenu pratio onaj očevid pucnjave u Španskom prije nekoliko tjedana”, otkrio sam između ostalog, kao i činjenicu da sam napisao i članak najave za speed date na kojemu smo se upoznali.
“Hoćeš li onda pisati i o ovome?”, upitale su neke od djevojaka.
“Ako bi napisao, što bi htjela poručiti?”, postavio sam pitanje.
“Speed date je najnormalnija stvar na zapadu, ljudi puno rade i ovo je dobar način za upoznavanje novih ljudi”, rekla mi je pravnica kojoj sam izgledao poznato čim sam sjeo za stol.
“Trebamo pronaći ljubav, ali za to se moramo biti spremni žrtvovati”, iznijela je svoje misli o ljubavi djevojka koja je bila pratnja sestrični.
Jedna od djevojaka, 26-godišnjakinja koja se bavi marketingom i sluša country bila je posebno zaintrigirana mojim izvještavanjem u crnoj kronici.
“Bilo bi super da ovo završi u crnoj kronici. Zamisli, netko od sudionika je serijski ubojica koji proganja žrtve jer mu sedam minuta razgovora nije bilo dovoljno”, rekla je kroz smijeh otkrivajući kako obožava filmove sa serijskim ubojicama, trilere i krimiće.
“Samo da nije u našoj grupi”, odvratio sam sa smijehom.
Međutim, ona se nije bojala jer kako je otkrila, trenira Muay Thai, koji inače slovi za jednu od efikasnijih borilačkih vještina uz Krav Maga ili Kajukenbo.
‘Samo retki nađu retke’
Nakon večeri, vratio sam se za šank s prijateljem kojeg sam te večeri upoznao na početku događaja, rekavši mu da bi kao novinar želio napisati članak o cijelom iskustvu. Otkrio mi je da razmišlja slično kao i ja, katkad mu je sedam minuta bilo premalo, a ponekad previše.
“Došao sam malo izaći iz zone ugode, eventualno upoznati nekoga, ali nije mi prioritet neka veza ili odnos. Više je stvar da u četiri zida neću nikoga upoznati, a ovdje je bila prilika za upoznati nekoga novog”, rekao mi je.
Naposljetku, u popis osoba s kojom bi želio ostati u kontaktu, od osam osoba, stavio je samo jednu.
“Zbog osmijeha”, otkrio je što ga je privuklo.
A što se tiče Vašeg reportera? Pa, nisam naveo nijedno ime, a pritom sam imao priliku i vidjeti kako organizacija zna i utješiti one koji tu večer nisu pronašli romansu.
“Dragi Ivore, hvala ti još jednom na povjerenju, razmjeni lijepe energije jer zaista smo uživale sa svima vama, a nadamo se i vi s nama! Kako bi Balašević rekao, samo retki nađu retke, pa će tvoj savršeni love match morati još malo pričekati. Ovoga puta se ‘klik’ nije dogodio, no ne odustaj! Čekaju nas novi eventi s još više ljudi, još više pomno odabranih grupa i još više prilika! Nadamo se da ti je večer bila lijepa i da ćeš dati priliku novim poznanstvima na idućem eventu”, poručili su mi iz FemAmija.
Da je klik teško postići, znaju i oni kojima te večeri ovo nije bio prvi brzinski spoj.
No, unatoč tome, bila je to večer vrijedna uspomene, zanimljivih ljudi i dobrog društva i ugodnih razgovora.
Prilika za razmisliti tko ste kao osoba dok odgovarate na druga pitanja, kao i prilika za doznati neke potpuno nove perspektive koje do sada niste imali.
Možda doista i odem na probni trening ragbija ili poslušati neku country pjesmu, kako su to neke stvari o kojima do sada nisam razmišljao, ali kao što sam vidio izvan krugova u kojima se krećem, ima ljudi s interesima, hobijima i djelatnostima koje nećete imati prilike upoznati u vašem okviru.
Upravo je tu i bila najveća vrijednost iskustva te nesvakidašnje noći.
