Koliko su igračke bitne djeci, najbolje zna Arnold Schwarzenegger. Akcijski junak koji obično automatskim oružjem gazi svoje neprijatelje (obavezno pogledati Komandosa i Brisača), jednom godišnje postaje brižni i pažljivi otac za sve gledatelje pred malim ekranima. U blagdansko vrijeme više puta možemo pogledati njegov kultni film “Jingle all the Way” gdje Arnold provodi cijeli jedan dan kako bi pronašao igračku za svog sina – popularnog Turbo Mana.
Kao i u svim filmovima sa sretnim završetkom, Turbo Man stigne pod bor na vrijeme, a Božić biva spašen. Mi smo s ulaskom u mjesec darivanja zavirili u dom Petre Lederer, dječje psihijatrice koja od malena ima jednu veliku strast – igračke. Ona je kao dijete sigurno imala koga za pozvati u svoj dom u podsljemenskoj zoni gdje se nalazilo veliko blago od plastike i papira. Za razliku od druge djece, koja su se igračkama bavila sporadično, Petra je zajedno s bakom donijela ozbiljno obećanje kojeg se i dalje drži: zauvijek će skupljati igračke.
Za one koji ne znaju, Petra je kći poginulog fotoreportera Gordana Lederera. Kako nam je i rekla, igranje igračkama s bakom bio je njen bijeg od stvarnosti. “Zajedno smo stvorili čarobno carstvo, gradeći kolekciju igračaka koje su postale simboli otpornosti i radosti, štiteći nas od najsurovijih životnih istina. Prije nego što je umrla, obećala sam joj da ću održati našu zbirku živom”, počinje svoju priču Petra.
View this post on Instagram
Priča o igračkama
“Čak i u njezinoj odsutnosti, njezina ljubav i mašta su živjele”, piše Petra u opisu svoje kolekcije koja zaslužuje status muzeja. “Ove su igračke postale temelj moje umjetnosti, svijet u kojem predmeti, životinje i nadrealno svjetlo infracrvenog spektra pozivaju gledatelje na bijeg u čistu maštu”. Spomenimo i da je Petra spojila svoje dvije velike ljubavi u smislenu cjelinu.
Nedavno je otvorila svoju izložba u prizemlju zgrade gdje se nalazi kultni Kino Klub. Kako smo i sami vidjeli na otvorenju, ova umjetnica odlučila je fotoaparatom uhvatiti svoje igračke na životu. Barem smo ih mi tako shvatili.
Bilo je tu svega, od Lego kockica do Barbika, a posebnu čar izložbi dala je činjenica da su radovi išli kao pokloni onima kojima se sviđaju. Ipak, ono što nas je posebno zaintrigriralo su dvije vitrine koje čuvaju nešto posebno. U jednoj, cijela plejada popratnih Barbie sadržaja, a u drugoj memorabilija ranih devedesetih. Sličice, albumi, što god vam padne na pamet.
Obožava fotografiju
Sličice Hugo, pripadajući albumi pa čak i neotvoreni paketići. Ne trebamo ni govoriti kako na sekundarnom tržištu ovakvi i slični relikti povijesti vrijede puno novca. No Petra nas je brzo svojim ponašanjem razuvjerila da je u hobiju zbog novca. Stekli smo osjećaj da bi dobili paketić Hugo sličica da smo lijepo zamolili za njega. Takva je Petra.
Također njeno znanje o fotografiji nije amatersko. Kako smo šetali po izložbenom prostoru, tako smo i primijetili da su njene fotografije izuzetno realistične, prepune efekata. Stoga ne čudi da je njen životopis bogat s raznim iskustvima u SAD-u i drugim zemljama gdje se školovala za fotografiranje. Ipak, danas nismo razgovarali o pogledu kroz fotoobjektiv već o motivu da se toliko posveti hobiju u kojem uživa do beskonačnosti.
Treba uzeti u obzir kako nisu igračke nešto popularne u vrijeme puberteta, priznala je Petra u uvodnom govoru na izložbi i dodala kako je teško s takvim hobijem “opstati” jer veliku većinu mladih takve stvari “puste” do prvih srednjoškolskih dana. Petru nije. Inače postoje dvije “škole razmišljanja” kada su u pitanju igračke. Jedni se s njima igraju, drugi ih čuvaju i ne vade iz originalne ambalaže. Petra spada u prvu skupinu.
Za sve je ‘kriva’ baka
“Sad bih ja trebala biti odrasli kolekcionar, ali šipak. Oblačim ih, presvlačim, igram se i usput smišljam scene za fotografiju. Evo posljednja ideja mi je bila da smjestim Dextera koji drži prekidač u ruci pokraj dijagnostičkog priručnika za dječje bolesti kao da programira tu knjigu”, priča nam Petra. Vjerujte nam, u svijetu igračaka ovakvo ponašanje je daleko od neobičnog, zaljubljenici u igračke se ne srame ničega. Niti bi se trebali sramiti.
Pitali smo ju i što će biti s njenim silnim igračkama u budućnosti. Djece trenutno nema. “Stalno mislim o sutra, a najradije bih mislila o danas i uživati u tome što imam. Nadam se da ću svoju kolekciju ostaviti svome djetetu. Voljela bih to”, priča nam Petra. A kako je sve krenulo? Svi smo mi imali fazu igračaka, ali iste te igračke su nas u jednom trenu pustile. Petru nisu. Pitali smo ju sjeća li se trenutka kada se u njoj probudio kolekcionarski duh.
“Sjećam se kada, ali ne znam točno što je bilo prvo, sličice ili igračke iz Kinder jaja. Da se malo pohvalim, imam ih preko 500 iz onih ranijih faza devedesetih. Sjećam se baka bi se vraćala s posla i svaki dan bi donijela jedan paketić sličica. Tu i tamo i Kinder jaje. Skupile smo sve domaće Disneyje i Barbie albume. Imala sam četiri puna CroArmy albuma, ali su se izgubili”, priznaje. Prevedeno, kolekcionarstvo je krenulo jako rano, prije osnovne škole.
Voli Lego, Barbie je prije bio bolji
Bilo je u ponudi svega tih neprežaljenih devedesetih. Priča nam Petra da ima i veliku kolekciju trolova s kioska, koji su bili njoj i baki omiljeni dok su se dečki uglavnom zabavljali uz “sticky fingers”. Igračke su joj i terapija, kako priznaje, nekad se uz njih može pobjeći u jedan vrliji svijet.
“Iskreno, kada me život stisne, a stisne, pogledam u svoje igračke. Zatvorim se u svoj muzej i pobjegnem u djetinjstvo. U vrijeme kada je život bio jednostavniji. Nije mi tada stvarnost bila baš pozitivna, ali sjetim se tih dana kada je najveća drama bila hoćemo li stići na Huga”, priča nam.
Porazgovarali smo i o proizvodžačima. Petra ima stav o svemu pa tako i u tome. “Lego je izdržao test vremena, novi setovi su čudo. Volim i PlayMobil premda mi je draži stari. Barbie je pala u kvaliteti u zadnje vrijeme. Od novih stvari je svakako Funko Pop velika ljubav, to sam tek nedavno otkrila”, zaključuje.
Priča o Matovilki i njenom princu
Kaže nam da joj je teško izabrati najdražu igračku i odmah nas upozorava da ju ne pitamo koju bi od igračaka ponijela na pusti otok. Ipak priznaje da njen muzej ima kralja i kraljicu. “Matovilka i njen princ su apsolutni favoriti. Kada mi se baka razboljela u mojoj 11 godini, a ona je bila također liječnica pa je znala da neće završiti dobro. Ja to nisam znao. Ona je kupila dvije lutke. Matovilku i Kena. Dala ih je mom djedu. Zapakirala ih je, dala uputu djedu da mi ih pokloni za moj idući rođendan, odnosno Božić.
“Tako je i bilo. Preminula je prije mog rođendana a mene su dočekale te dvije igračke. Ona je vidjela kako ih zaljubljeno gledam, zapamtila i to je to”, kaže. Ispričala nam je i česte poglede, uglavnom u čudu, kada bi došli u njen muzej na Pantovčaku. “Petra, ovo je granično”, često bi govorili. Ona je bila spremna na takve komentare, nije da nije navikla okružena ljudima koji taj hobi ne razumiju.
O Petri i njenoj kolekciji bi se dalo govoriti danima. Nije ovdje riječ samo o sakupljanju, te igračke imaju svoju priču ali i težinu jer su u njenom životu odigrale možda i presudnu odluku u danima kada njena stvarnost nije bila bajna. Igračke je sačuvala, a tu su i sjećanja na vrijeme kada su stvari bile jednostavnije. Svi smo mi djeca, samo se Petra usudi to na glas kazati. Njen čarobni svijet možete pronaći na njenom Instagram profilu.
