Na današnji dan prije dvije godine Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je da je zaraza koronavirusom prešla iz epidemije u pandemiju. Može se reći i da je 11. ožujka 2020. godine svijet na trenutak stao. U narednim danima većina država proglasila je neki oblik lockdowna, zatvorene su škole, vrtići, radilo se od doma, nije se išlo u šetnju, pričalo se samo s ukućanima, a svaki privid normalnog života je stao.
Ljudi su u danima prije proglašenja pandemije manijakalno kupovali brašno, ulje, vodu, šećer, a kvasac i toalet papir bili su rijetka robu za koju si morao imati posebno dobru vezu u kvartovskom dućanu kako bi ih nabavio.
Samo tjedan dana nakon što je WHO proglasio pandemiju, Hrvatska je ušla u lockdown.
Škola se slušala na televiziji, roditelji su ostali doma, a stariji su se čuvali kao kapljice vode na dlanu. Svijet je stao.
Dječja igrališta su ograđena žutim trakama, oblijepljena upozorenjima kako nije poželjno igranje zbog sigurnosti sebe i drugih. Upravo to je i mnogima najteže palo jer rijetko se tada, prije dvije godine, čuo dječji smijeh na ulicama.
Obraćanje javnosti Kriznog stožera na čelu sa ministrima Berošem i Božinovićem i ravnateljicom Markotić pratilo se gotovo religiozno, a poruka je uvijek bila ista – iduća dva tjedna su ključna!
Ulice su bile sablasno prazne, trgovine i kafići zatvoreni, što je bio potpuno kontrast proljetnom šušuru kakvog smo navikli gledati na zagrebačkim ulicama s prvim danima proljeća.
U prvim danima epidemije, pa pandemije učili smo prati ruke kako spada, kupovali dezinficijensa na litre, maske na desetine, a sve kako bi otklonili i najmanju mogućnost zaraze.
KB Dubrava postala je covid bolnica, a u pripremi za prihvat pacijenata sudjelovala je vojska sa podizanjem vojnih, grijanih šatora. No, i vojska je imala prepune ruke posla i to samo nekoliko dana kasnije kada je Zagreb pogodio razoran potres, u nedjelju 22. ožujka u 6:24.
I dok se ostatak Europe borio sa epidemijom, Zagreb je pogodio potres čije posljedice niti dan-danas još nisu sanirane.
Arena Zagreb postala je pričuvno mjesto u slučaju ‘divljanja’ zaraze, pa je tako vojska zajedno sa civilnom zaštitom danonoćno radila kako bi Arenu pripremili za najgore.
Police s nekvarljivim namirnicama ispraženjene su već danima prije lockdowna. Mahnito se kupovalo brašno, riža, tjestenina, ulje, sol, šećer…
No, posebna pomama zavladala je za toaletnim papirom, a danas se znamo šaliti kako smo tek nedavno potrošili zalihe iz lockdowna. Tolika je bila potražnja!
Javni prijevoz vozio je po posebnom redu, a moglo se ući samo na određena vrata, nikako prva – ta su bila oblijepljena zaštitnim trakama zbog sigurnosti vozača i ostalih putnika.
Hrvati koji su se nalazili u inozemstvu posebnim letovima su se vraćali kući, ali prvo dva tjedna u samoizolaciju, pa tek onda u ‘novonormalni’ život.
Iduća dva tjedna bila su ključna u narednim tjednima od lockdowna, da bi se sve smirilo ususret turističkoj sezoni, pa pojačalo za vrijeme jeseni i zime, da bi onda padalo na proljeće i ljeto, pa se opet zaraza pojačala u jesen i zimu.
I tako smo došli do dvije godine od proglašenja pandemije. Na nju smo pak u proteklih 15 dana u potpunosti zaboravili otkako je Rusija napala Ukrajinu. Sada se pak bavimo zračenjima, gas maskama, alu folijama, jodom i geopolitikom, sve do nekih sretnijih vremena… Vladimir Putin sve je preokrenuo.
