Park Maksimir jedinstveni je objekt parkovnog graditeljskog naslijeđa Grada Zagreba i Republike Hrvatske. Podignut je na krajnjim južnim ograncima Medvednice krajem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća.
Nastao je krčenjem autohtone šume hrasta lužnjaka i običnoga graba. Prvi je javni park u jugoistočnoj Europi, ali i jedan od prvih u svijetu.
U vrijeme osnivanja bio je jedan od najvažnijih parkovnih ostvarenja tadašnje Austrougarske Monarhije. Do tada su se podizali samo privatni, javnosti nedostupni perivoji uz plemićke dvorce i kraljevske rezidencije.
No jeste li znali kako je nastalo ime parka? Zagrebački biskup, kulturni mecena i središnja osoba kulturnoga i političkog života u Hrvatskoj potkraj 18. i početkom 19. stoljeća, Maksimilijan Vrhovac rođen je 1752. godine u Karlovcu.
Jedna od najpoznatijih Vrhovčevih inicijativa bila je uređenje zagrebačkoga parka, koji je po njemu nazvan Maksimir.
Barokni stil
Biskup Vrhovac je zamislio oblikovati park u baroknom (francuskom) stilu, o čemu svjedoče u njegovo vrijeme zrakasto probijene tri staze u obliku pačje noge, što je bilo jedno od parkovnih obilježja baroka.
Staze koje je dao izgraditi biskup Vrhovac i danas su vidljive u parku, a jedna od tih je i glavna pravocrtna od aleje od glavnog ulaza (portal) sve do podnožja Vidikovca.
Park Maksimir je svečano otvoren za građanstvo 1794. godine, čime je proslavljen završetak prvih radova na uređenju. Tom prilikom je park Maksimir dobio ime prema svom osnivaču Maksimilijanov mir ili skraćeno Maksimir.
Kada je biskup Vrhovac bio optužen za masonstvo i vezu s mađarskim jakobincima, prigovaralo mu se da troši previše novca na podizanje golemog perivoja. Bio je to razlog da je prekinuo daljnje uređenje parka Maksimir.
Nakon smrti biskupa Maksimilijana Vrhovca rad na oblikovanju parka Maksimir nastavio je biskup Aleksandar Alagović (1760.-1837.) koji napušta prvotnu zamisao oblikovanja u baroknom stilu i započinje s radovima na otvaranju i formiranju livada i prozračivanju parka.
Unatoč činjenici da je biskup Alagović izveo malo radova na uređenju parka Maksimir, dao je osnove za formiranje pejsažnog ambijenta koji je naposljetku majstorski dovršio i oblikovao nadbiskup Juraj Haulik, krajnji tvorac i oblikovatelj parka Maksimir.
Aktivan na političkom i kulturnom ujedinjenju hrvatskih zemalja
Maksimilijana Vrhovca se smatra pretečom ilirskog pokreta, bio je istinski borac za nezavisnost i ujedinjenje hrvatskih zemalja te jedan od najvećih dobrotvora u hrvatskoj povijesti.
Godine 1787. car Josip II. imenovao ga je zagrebačkim biskupom te od tada počinje njegov rad na političkom i kulturnom ujedinjenju hrvatskih zemalja.
Nakon što je 1797. Dalmacija pripala Habsburškoj Monarhiji pokrenuo je akciju za njezino sjedinjenje s Hrvatskom, prikupljajući u tu svrhu dokumente iz arhiva bečke Dvorske kancelarije.
Zagrepčanina užasnuo opasan prizor u centru grada: ‘Ljudi baš nisu normalni’
Spriječio je pokušaj uvođenja madžarskog jezika u hrvatsku javnu upravu ističući u Gornjem domu ugarsko-hrvatskog sabora potrebu uvođenja ilirskoga jezika u upravu.
Godine 1809. postaje banski namjesnik, a nakon ulaska Hrvatske u sastav Ilirskih pokrajina organizirao je otpor francuskoj vlasti. Nakon Napoleonova sloma, posvetio se borbi za sjedinjenje hrvatskih krajeva južno od Save, koji su bili u sastavu Kraljevine Ilirije.
Prosvjetno-kulturna i gospodarska djelatnost
Maksimilijan Vrhovac ostao je zapamćen i po svom prosvjetno-kulturnom i gospodarskom djelatnošću. Zauzimao se za razvoj jedinstvenoga ilirskog jezika i pravopisa, koji bi zamijenio latinski jezik, koji je propagirao tiskanjem kalendara i proglasa.
Skupljao je stare knjige i rukopise te stvorio bogatu knjižnicu koja je bila preteča današnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice. U tu svrhu pozvao je svećenstvo svoje dijeceze da skupljaju narodno blago.
Potaknuo je osnivanje udruženja za regulaciju rijeke Kupe, surađivao je prilikom izgradnje Lujzinske ceste, a kupnjom i dogradnjom Stubičkih Toplica pridonio je razvoju mjesta i lječilišta.
Mladi Maksimilijan napustio je vojničku karijeru da bi se posvetio filozofiji i teologiji, a nakon studija u Beču i Bologni postaje vicerektorom, te rektorom sjemeništa u Zagrebu i profesorom dogmatike na zagrebačkoj Akademiji.
Uoči smrti izgradio je sirotište za nezbrinutu djecu, a oporučno je ostavio novac za uređenje Zagreba.
Stigle i oprtužbe
Uz Maksimilijana Vrhovca veže se i kontroverza oko njegovog angažmana u masonskoj loži. Njega je Ignjat Mrtinović, kojem se sudilo zbog širenja ideja Francuske revolucije, optužio da je “šef jezuitizma u Hrvatskoj“ te jedan od “glavara ceha u koji su udruženi jozefini, iluminati i jezuiti”.
Iako se Vrhovac uspio obraniti od optužbi znakovito je da je tijekom procesa uništio sve kompromitirajuće spise.
Neki autori na temelju dokumenata koje su prezentirali članovi masonskih loža početkom 1980-ih godina, zaključuju da je Vrhovac ipak bio povezan sa slobodnim zidarima. Maksimilijan Vrhovac preminuo je u Zagrebu 1827. godine.
