Ponekad se osjećamo tužno, zbunjeno, nervozno ili kao da nas nitko ne razumije i to je u redu. Svi prolazimo kroz teške dane, a mentalno zdravlje je upravo to: kako se nosimo s emocijama, mislima i izazovima. Važno je znati da nismo sami i da uvijek postoji neko kome možemo reći kako se osjećamo. To je izrazito važno kod djece, s obzirom da su oni ranjiva skupina. Temom mentalnog zdravlja kod djece bavio se i Europski tjedan mentalnog zdravlja, koji se obilježava u svibnju.
Procjenjuje se da je među učenicima oko 20 % onih koji imaju psihičke smetnje koje su toliko izražene da im ometaju svakodnevni život i školovanje. Dakle, u razrednom odjelu od 25 učenika, pet učenika se suočava s teškoćama mentalnog zdravlja, kažu u Službi za promicanje zdravlja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
Ponekad ih je lako uočiti, a ponekad teškoće s kojima se nose okolina ne uočava. Čak i ako ih okolina uoči, događa se da ih pripisuje pubertetu, zaljubljenosti, lošem društvu pa čak i manipulaciji… Najčešći poremećaji kod djece i mladih su anksiozni poremećaji i depresija.
Anksioznost kod djece
„Postoji više različitih anksioznih poremećaja, a zajednička im je pretjerana tjeskoba koja je razvojno neodgovarajuća i značajno ometa funkcioniranje. Anksiozno dijete i adolescenta možemo prepoznati ako se radi o socijalnoj anksioznosti po držanju tijela i izbjegavanju kontakta očima, tihom govoru i šutljivosti, izbjegavanju većeg društva i eksponiranja među vršnjacima, neaktivnosti na nastavi.
Ako anksioznost izaziva ispitna situacija, uočava se po zamuckivanju kod usmenog odgovaranja, drhtanju glasa, crvenilu, tremoru ruku, pojačanom znojenju, psihomotornom nemiru ili zakočenosti, otežanom verbalnom izražavanju, izbjegavanju svega što ih stavlja u centar pažnje. To može biti vanjska slika anksioznog djeteta, ali i ne mora biti tako.
Ponekad simptomi nisu uočljivi okolini, učenik ih uspješno skriva, ali u sebi vodi svakodnevne borbe. Oni koji imaju opsesivno-kompulzivni poremećaj mogu i ne moraju biti prepoznati kao anksiozni. Prisilne radnje mogu biti neuočljive drugima, a opsesivne misli nisu vidljive“, pojašnjavaju u HZJZ-u.
Za Zagrepčanina se odmor na terasi pretvorio u napad: ‘Kad se jedna zaletjela na mene’
Kako prepoznati anksioznost kod djeteta
Anksiozne poremećaje možemo prepoznati po tjelesnim simptomima, promjenama u ponašanju i emocijama, ali i mislima koje dijete ili adolescent ponekad podjeli s bliskim osobama, a ponekad ih zadrži za sebe, kažu u Službi za promicanje zdravlja HZJZ-a. Tjelesni simptomi se često ne povezuju s mentalnim zdravljem, primjerice glabovolje, bolovi u trbuhu, mučnina, proljev. Učenik može imati strah od provjera znanja i održavanja prezentacija, tj. javnih nastupa, komunikacije u grupi vršnjaka i drugih socijalnih kontakata, odlaska na mjesta na kojima nikoga ne poznaje ili treba komunicirati s nepoznatim osobama.
„Ponekad počinje izbjegavati odlazak u školu. Javlja se pretjerana zabrinutost, osjećaj manje vrijednosti, nedostatak samopouzdanja i loša slika o sebi. Anksiozna djeca i adolescenti često imaju problema s usnivanjem ili se bude po noći nakon čega ne mogu zaspati jer im se javljaju zastrašujuće misli (vezano za predstojeći događaj koji im je stresan, npr. provjeru znanja, javni nastup, priredbu i sl.)“, pojašnjavaju u HZJZ-u.
Depresivno dijete ili adolescenta ponekad je vrlo lako prepoznati jer držanjem i načinom komunikacije nedvosmisleno pokazuju svoje sniženo raspoloženje. Međutim, može biti teže prepoznati depresiju jer se simptomi razlikuju od onih koji se javljaju kod odraslih osoba, kažu u Službi za promicanje zdravlja HZJZ-a. Potrebno je razlikovati depresivno raspoloženje od depresije kao dijagnoze. Nerijetko će učitelji misliti da učenik nije depresivan jer vide da „trči po hodniku“, zabavlja se, smije se, dobacuje na nastavi, druži se s vršnjacima.
Treba obratiti pažnju na depresivne simptome
„Depresivne simptome možemo prepoznati po promjenama u ponašanju, raspoloženju, tjelesnim simptomima, doživljaju sebe i okoline, teškoćama koncentracije, pamćenja i dosjećanja. Učenik se počinje povlačiti, prestaje se družiti s prijateljima, zatvara se u sobu, odustaje od aktivnosti kojima se bavio, gubi interes za stvari koje su ga ranije veselile, ima teškoća sa spavanjem (nesanica ili previše spava), apetitom (značajno više ili manje jede nego ranije), razdražljiv je ili je tužnog raspoloženja, često plače, žali se na tjelesne simptome. Ima osjećaj bezvrijednosti, beznađa, krivnje, smatra da ga nitko ne voli. Teško mu je započeti učenje, bezvoljan je, gubi motivaciju.
Često dolazi do pada školskog uspjeha, izostaje s nastave, isključuje se, otežano prati nastavu. Javljaju se indirektne ili direktne suicidalne misli. Učenik može razmišljati da bi svima bilo lakše da ga nema, da nikome ne bi nedostajao, da njegov život nema smisla ili razmišljati direktno o okončanju života i planirati kako to učiniti.
Samoozljeđivanje se javlja i kod anksioznosti i kod depresije kao disfunkcionalan način nošenja sa snažnom emocionalnom boli jer tjelesna bol privremeno umanji emocionalnu bol. Neki svoje teškoće privremeno „maskiraju“ uzimanjem sredstava ovisnosti i različitim drugim rizičnim ponašanjima“, kažu u Službi za promicanje zdravlja.
Okolina često krivo tumači ponašanja
Kod depresivne djece i mladih često se javljaju nepoželjna ponašanja koja okolina tumači kao poremećaj ponašanja (ometanje nastave, drskost, destruktivna i agresivna ponašanja) pa se ti učenici nose s dvostrukim teretom, depresijom, osuđivanjem okoline koja im stavlja etiketu problematičnog učenika/djeteta i nerijetko ih kažnjava (stalne kritike, pedagoške mjere, roditeljski prigovori i kazne), a ne čuje njihov vapaj za pomoć, pojašnjavaju u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo.
Na žalost, mnogi slučajevi mentalnih poremećaja se ne prepoznaju na vrijeme. Najbolji način da se to promijeni je uspostavljanje bliskog odnosa s djetetom i adolescentom jer je tada veća vjerojatnost da će se povjeriti, savjetuju u Službi za promicanje zdravlja.
Iskren, uvažavajući razgovor u kojem se iskazuje razumijevanje da je djetetu ili mladoj osobit teško, potaknut će i na povjeravanje o suicidalnim mislima, namjerama ili planovima, čime se može spasiti život mlade osobe.
Brza reakcija i podrška mogu spasiti život
„Ne treba se bojati postaviti pitanje o postojanju misli o samoubojstvu, to neće pogoršati situaciju, već će pomoći da se bolje razumije ozbiljnost problema. Svaku izjavu koja ukazuje na suicidalnost treba shvatiti ozbiljno! Potrebno je ostati smiren, slušati i poticati na razgovor bez komentiranja, umanjivanja osjećaja djeteta/mlade osobe ili odbacivanja njegovih misli i briga, uvjeravanja da će sve biti u redu i da prestane tako razmišljati jer će to imati negativni učinak, s obzirom na to da ih svojom voljom nije moguće promijeniti.
Direktno pitanje neće „pogoršati“ situaciju, već pomaže da se bolje razumije ozbiljnost problema. Roditelji trebaju odmah zatražiti stručnu pomoć i informirati školu. U slučaju procjene da je dijete/mlada osoba u neposrednoj opasnosti, potrebno je odmah pozvati hitnu pomoć ili odvesti dijete u Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež. Djetetu/mladoj osobi treba osigurati nadzor, ne smije ostati samo i treba ukloniti potencijalno opisane predmete (lijekove, oštre predmete, oružje).
Suradnja roditelja sa školom je iznimno važna da bi škola bila informirana i da bi učenik dobio potrebnu podršku i u školskom okruženju. Brza reakcija i podrška mogu spasiti život. Važno je da edukacijom o mentalnom zdravlju u školi i vršnjaci budu informirani kako pružiti podršku prijateljima te o važnosti trenutnog informiranja učenikovih roditelja i /ili škole o saznanju da njihov prijatelj/prijateljica imaju suicidalne misli, namjere ili planove“, poručuju u HZJZ-u.
Noću se na Medvednici događaju nezamislive stvari: Djelatnica Parka nam otkriva čestu pojavu
Roditelji trebaju reagirati ako uoče poteškoće
Na poveznici Brinimo o mentalnom zdravlju mladih! – ŽIVJETI ZDRAVO možete pronaći savjete kako pomoći svome djetetu.
Često se čuje pitanje kako je najbolje reagirati ako uočimo teškoće mentalnog zdravlja kod djeteta ili mlade osobe, jer se roditelji često nađu pred zidom i ne znaju kako postupiti.
„Ako su teškoće uočene u školi, potrebno je odmah obavijestiti roditelje. Ako ih uoče roditelji, potrebno je zatražiti stručnu pomoć i obavijestiti školu te savjetovanjem sa stručnim suradnikom psihologom ili drugim stručnim suradnikom dobiti smjernice i informacije o stručnoj pomoći“, savjetuju u HZJZ-u.
