Ovako je nekad živio Dolac: ‘To je bila jedna neprekidna kolona ljudi koji dolaze na ceremoniju’

Tržnica Dolac (Foto: Zeljko Puhovski/CROPIX)

U zbirci kratkih priča “Moja priča o Zagrebu”, spisateljica i Zagrepčanka Andreja Tonč donosi sjećanja iz svog života u gradu krajem sedamdesetih te osamdesetih godina prošlog stoljeća. U nadolazećem razdoblju objavljivat ćemo isječke iz odabranih priča, a jedna od njih je “Miris Dolca” – sjećanje na nekadašnji život najpoznatije gradske tržnice.

“Dolac se uvijek rano budio, prve pripreme kretale su tijekom noći, ail glavnina aktivnosti započinjala bi oko pet sati ujutro. Prvi kupci već bi bili na placu i prije sedam. Ako nisi kupil kaj si planiral do deset, bila bi panika da ne buš ništ’ našel, pogotovo ne friško!

Sjećanja Zagrepčanke o gradu kakvog više nema: ‘U Tkalči su živjeli skromni ljudi, dijelili su WC sa susjedima’

Za mene je Dolac predstavljao oličenje reda jer je imao svoj raspored kojeg se i dan danas pridržava – pripreme koje počinju ranom zorom, dolazak kupaca, vrhunac gužve (uključujući smijeh, svađe i ispijanje kave), jedna velika euforija i tišina. Kao da je netko isključio ton. Više nikoga nema, započinje čišćenje koje se odvija po nekom svom redu”, prisjeća se autorica svojih dana djetinjstva dok je živjela u blizini placa.

Kao i svaka gradska tržnica Dolac je imao svoj dnevni ritam, a trgovali su ondje ljudi iz različitih krajeva – uključujući Liku, Slavoniju, te Bosnu i Hercegovinu.

Najdraži miris Dolca

“Cijela Opatovina oko Potepuha mirisala je na lakirano drvo koje se pažljivo čuvalo zapakirano u novinski papir. Ne sjećam se koliko su se te rezbarije i proizvodi uistinu prodavali. Bili su atrakcija, a posebnu mističnost im je pridavala ta noćna prodaja”, piše.

Ona je kao dijete sve to promatrala s prostora sobice na Opatovini. “To je bila jedna nepregledna kolona ljudi koji dolaze na ceremoniju kupnje, lagano šetajući i razgledavajući”, piše Andreja Tonč.

Andreja Tonč djetinjstvo je provela igrajući se na Dolcu (Foto: Prihvatna arhiva Andreje Tonč)

“U jutarnjem dijelu dana, Dolac bi imao soje zanimljivosti kroz pojave neke nove robe ili prodavača, većinom švercera ruževa, kapa-šubara ili neke nove naprave za pomoć u kuhinji kao što su razne sjeckalice i slično. Dolac je svakodnevno donosio neku priču!”, prepričava Tonč kojoj je omiljeno doba dana bilo nakon što Dolac zatvori.


Zanimljiva dogodovština s placa

“Moj najdraži miris Dolca je miris ustajalog voća i povrća pomiješan s vodom i sparnim asfaltom. Taj miris je bio znak da je završio rad tržnice i kreće vrijeme igre.

(…) Nakon čišćenja Dolca, prostor tržnice se pretvarao u veliko, nepregledno igralište. Mogao si voziti bicikl, igrati lovice, loptati se, a mogao si i graditi skrovišta. Skrovišta bi uvijek bila neki zabačeni štand koji bi pretvorili u našu malu oazu”, prisjeća se Andreja Tonč.

Jeste li znali kako se na mjestu tržnice Dolac, nekada nalazilo GROBLJE?!

Ispričala je i jednu od zanimljivih dogovština iz igre na Dolcu. “Jednom prilikom smo sakupili trulo povrće, većinom paradajze i paprike, i organizirali gađanje u Tkalčićevoj, taman kod lokala koji se tada uređivao. Vlasnik je bio jako nezadovoljan tom našom odlukom i zaprijetio nam batinama. Mi batine nismo dobili, a on je drugo jutro dobio jedan razbijeni prozor. Prozor nije razbio truli paradajz niti paprika, već kamen.

Početak kraja jednog vremena

Znali smo da ga nije razbio nitko od nas, već naš tihi zaštitinik jer je tada uvijek netko promatrao što se događa. Taj razbijeni prozor je dugo vremena ostao nepopravljen i spomenuti lokal se dugo vremena nije otvorio.

Danas mi ta scena izgleda kao početak borbe stanovnika Tkalče s onima koji su ipak pobijedili i iselili u tu mirnu, zapuštenu ulicu. Taj događaj za mene predstavlja početak kraja jednog vremena kad si se mogao igrati gdje poželiš u naoko zapuštenom dijelu grada”, pripovijeda Tonč.

Knjiga “Moja priča o Zagrebu” može se kupiti za 19.90 eura direktnom narudžbom kod autorice na njenoj web stranici. Dostupna je i u knjižarama “Hoću knjigu”, knjižari ”Tvoja knjiga” na Trešnjevci te sveučilišnoj knjižari i antikvarijatu Dominović”.