Otišao u zagrebački restoran pa ostao u potpunoj nevjerici: ‘Imaju me obraza to pitati’

Restoran, ilustracija (Foto: Pexels)

Jedno od čestih pitanja u restoranima, kafićima i maloprodaji koja nudi proizvode koji nemaju garanciju jest – “trebate li račun?”. Jasno, podrazumjeva se da će oni račun izdati, ali mnogi kupci nemaju namjeru primiti taj komad papira. Ako to i učine, bacit će ga u prvu kantu za smeće.

To je u suprotnosti s trenutnim propisima. Prema važećem zakonodavstvu račun se mora izdati i uručiti kupcu bez iznimke, neovisno o tome plaća li gotovinom, karticom ili nekim trećim oblikom plaćanja. Mnogi se toga uopće ne pridržavaju, no i dalje vrijedi krilatica dugogodišnje kampanje naše Porezne uprave koja kaže: “Bez računa se ne računa”.

Ima i onih koji rade mimo računa, i to na financijsku korist obje zainteresirane stranke. U tom slučaju ispašta država, no tada je i cijena određene usluge ipak manja. Ipak, nije svuda tako. Kako je napisao jedan čitatelj Reddita, neki uredno naplate cijenu s menija, a onda kasnije tek pitaju što će biti s računom, a popusta nema.

 

Zašto u restoranu pitaju treba li mi račun?
byu/Wonderful-Worker8243 inaskcroatia

‘Kakvo je to pitanje?’

“Postoji jedan restoran za gablece u Zagrebu, neću ga imenovati, koji generalno ima ukusnu hranu, pristojno je uređen, osoblje je uljudno, cijene su donedavno bile u redu, ali u zadnje vrijeme perfidno poskupljuju. Porcije su taman veličine, osim u slučaju kada se prodaje, primjerice, rižoto s piletinom – tada uz porciju riže dobijete 11 grama piletine (karikiram, ali uglavnom se dobije nedovoljno)”, započeo je svoju objavu.

“Sve u svemu, tom restoranu bih, s cijenama od prije mjesec dana, dao solidnih 4/5, možda 4,5/5. No ono što me oduvijek smetalo jest pitanje na šalteru: ‘Treba li vam račun?’ Iskreno, jesam li platio punu cijenu? Jesam li platio porez? Kakvo je to, onda, pitanje? Priznajem, od onih sam kojima nije problem sakriti transakciju od države na obostranu korist, kao što se, primjerice, radi kod automehaničara – nikad nisam dobio račun, ali zato nikad nisam platio 25% više na cijenu koja već ionako nije niska.

Sad, cijene u restoranu nisu kao kod servisa automobila, ali princip je isti. Ukoliko sam stalni gost, možemo se dogovoriti: ‘Ej, nama odgovara da plaćaš u kešu bez računa, ali zato ti uvijek damo popust.’ Pa dobro meni, dobro njima. Ali ne – ja uredno platim punu cijenu, i oni imaju obraza pitati treba li mi račun”, nastavio je priču i zaključio kako mu je dosta toga da se osjeća izigrano svaki puta.


Kafić, ilustracija (Foto: Tomislav Kristo / CROPIX)

‘Ako dobijem solidan popust, ne treba’

“Takve stvari mi dignu tlak. Na kraju se osjećam kao budala jer želim račun (koji mi apsolutno ne treba, ali ne želim ići njima na ruku ako ruka ruku ne mije). Kasnije ga bacim. Pa evo, pitam vas – je li to situacija u kojoj bi možda trebalo poslati inspektora, čisto da se provjeri štima li sve? Okidač za ovaj post bilo je poskupljenje lignji za jedan euro u odnosu na prošli tjedan”, stoji na kraju njegove podulje objave.

Jasno, nije jedini. U komentarima se javio veliki broj građana koji prolaze to isto, uz sitnije preinake. “Na ovakvo pitanje poludim, s obzirom na trenutne cijene. Ja im kažem: ‘Ako bez računa dobijem solidan popust, ne treba’. Da vidiš kako odmah donesu račun.” “Kažeš da ne treba račun ako će dati popust od barem 10 % na ukupan iznos. Dobro tebi, dobro njima.

Jer cijena bez računa ne bi smjela biti jednaka onoj s računom – čisto s ljudske strane. Kao kod keramičara ili automehaničara, tako i kod restorana”, dodao je drugi. Zanimljivo, jedan od popularnijih komentara je onaj u kojima se čitatelj pita zašto se takvi prekršitelji stalno drže u anonimnosti.

Šalica kave, ilustracija (Foto: Pixabay)

Nekima smeta što se štite ovakve prakse

“Zašto u anonimnim postovima ne žele imenovati oni koji varaju? Iako se slažem s njima iz perspektive da država uzima previše, ako im to ne paše, neka ne posluju u ovoj zemlji. Ili neka zajedno s nama vrše politički pritisak da se nameti smanje, a učinkovitost javnog aparata poveća (znam, nemoguće).

Na kraju dana ja ostajem bez pola svojih para na ime doprinosa, a kad preostalo trošim – opet plaćam PDV. Ispadam budala, jer jedini plaćam sve svoje obaveze, koristeći jedva polovicu onoga što je moj poslodavac za mene izdvojio”, zaključio je na kraju svog komentara jedan korisnik.

Primila je plaću pa skoro zaplakala: ‘Bez ikakve najave, čitala sam da to moraju najaviti’