Prvi zagrebački neboder nalazi se na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice, a nastao je za samo 79 dana. Gotovo 35 metara visoka zgrada podignuta je 1933. godine, a takav građevinski pothvat za to se vrijeme smatrao izuzetnim. Njen arhitekt bio je Slavko Löwy, koji je rođen na današnji dan, 7. kolovoza 1904. godine.
Zgrada uzdaha podijelila Zagrepčane: ‘Na žalost u mojoj zgradi nismo te sreće’
Ovaj Hrvat židovskog podrijetla rodio se u Koprivnici, gdje je završio gimnaziju, a odatle seli u Beč, gdje je 1923. godine upisao Visoku Tehničku školu. No, bilo je to vrijeme sve veće netrpeljivosti prema osobama židovskog podrijetla te je nakon tek nekoliko odslušanih semestara i položenih ispita morao napustiti austrijski velegrad.
Za arhitekta se školovao dvadesetih godina prošlog stoljeća u Zagrebu, u tadašnjoj Kraljevskoj visokoj tehničkoj školi te u njemačkom Dresdenu gdje je diplomirao. Ubrzo je počeo i raditi na svojim prvim projektima, poput onog za Gradsku štedionicu u Sarajevu, a 1932. godine otvara vlastiti biro.
Projektirao dom na Savi
Već sljedeće godine stvara zgradu koja će danas biti poznata kao prvi zagrebački neboder. Zgrada ima devet katova, a nalazi se preko puta kuće Kallina, znamenite secesijske zgrade na jugozapadnom uglu Masarykove i Gundulićeve ulice.
Izgrađena je za Eugena Radovana, tadašnjeg generalnog direktora kemijske industrije Titanit i glavnog zastupnika industrijske i trgovinske tvrtke Bosch AG, pa je nazvana poslovno-stambenom zgradom Radovan.
Zgrada duhova konačno oživjela: Godinama je zjapila prazna, poznato i tko se sada u nju uselio
Činjenica da je bila dovršena za nešto više od dva i pol mjeseca smatralo se pravim fenomenom. Što više, rekli bi neki, i danas bi se takav pothvat doimao u najmanju ruku ambicioznim. Radove je izvelo građevno poduzeće Otto i Erwin Sorg, a objekt je danas zaštićeno kulturno dobro.
Löwy je kroz tridesete i rane četrdesete godine nastavio stvarati, te je projektirao niz stambeno-poslovnih objekata koji su i danas cijenjeni među strukom. Tako je njegov um izrodio, između ostalog, zgradu Draškovićevoj 4, kao i na kućnom broju 13, Kuću Steiner te i studentske domove “Cvjetno naselje”, “Ante Starčević” i “Stjepan Radić“.
Progonjen u Zagrebu
No, njegov je rad prekinut četrdesetih godina, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kao uspješan arhitekt uspio je priuštiti komforan život s obitelji, a dolazio je iz dobrostojeće obitelji židovskog podrijetla.
No, uslijed progona Židova u Europi, stan i biro su mu bili oduzeti, a sva projektna dokumentacije uništena. On je preživio skrivajući se po Zagrebu koji nikad nije napustio. Nastavio je raditi nakon završetka rata, pa je tako sudjelovao na rekonstrukcijama robnih kuća NAMA po Hrvatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini.
Svoj rad je proširio je područje Jugoslavije, a obnovio je i svoj arhitektonski biro u kojem je radio do odlaska u mirovinu. Dobio je nagradu “Viktor Kovačić” za životno djelo 1970., a 1977. godine dobio je i nagradu “Vladimir Nazor”, također za životno djelo. Doživio je duboku starost, a umro je u 1. travnja 1996. godine na devetom katu nebodera u Masarykovoj, kojeg je projektirao.
