Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, razgovarali smo sa slikarom Stjepanom Perkovićem koji nam je pričao o svojim slikarskim početcima, ali i o svakodnevnim problemima s kojima se osobe s invaliditetom susreću.
Stjepan Perković, slikar iz Zagreba, ne odustaje pred izazovima koje donosi život s invaliditetom. Slikajući lijevim stopalom zbog cerebralne paralize, svojim radovima osvaja publiku širom svijeta i dokazuje da umjetnost nema granica. Osim što je diplomirao na Slobodnoj umjetničkoj akademiji u Splitu, Stjepan je i diplomirani pravnik, što mu danas pomaže u suočavanju s birokratskim izazovima.
On zbog svoje karijere duge gotovo 40 godina jako dobro razumije i pamti promjene koje su se događale, kako u svijetu umjetnosti i slikarstva, tako i problematiku i životnu svakodnevicu osoba s invaliditetom u Hrvatskoj.
Umjetnost u fokusu
Počeo je slikati slučajno, malo po malo, kako bi izrazio svoj kreativni duh. Vrlo brzo je shvatio da mu slikanje dobro leži i da ga čini sretnim i zadovoljnim za što kaže da je to ono najvažnije u svakom poslu. Već dvije godine nakon što je počeo slikati, uslijedile su i prve izložbe. No, on je u početku ipak imao određena pitanja i sumnje koje je riješio domišljatim pristupom.
“Ja tada namjerno nisam istaknuo da slikam lijevim stopalom, čisto da znam da su moje slike ljudima najzanimljivije, a ne kako ja slikam. Da im ne bi to bio adut da mi neko kaže, ma bravo, baš je dobro, krasno. Nego čisto da vidim hoće li biti neka reakcija baš na moje slike. I vidio sam da je, ljudi su pitali čiji je to rad i tko je to naslikao. Želio sam da moji radovi sami govore za sebe”, ističe Stjepan, prisjećajući se trenutaka kada je shvatio da ljudi cijene njegov talent, neovisno o načinu na koji stvara.
Sve to ga je potaknulo da nastavi raditi na brojnim izložbama, umjetničkim festivalima i radionicama. Dobar dio svog vremena posvećuje upravo radionicama s djecom kako bi pomogao stvarati nove generacije koje su na takve stvari naviknute.
Slikarstvo
Stjepan je u svojoj karijeri imao izložbe po čitavom svijetu, a jedna od ključnih razlika koju ističe između Hrvatske i inozemstva jest pristup njegovom radu. U New Yorku su, kaže, posjetitelji na Art Expo-u bili fokusirani isključivo na njegove slike, dok u Hrvatskoj često najprije primijete način na koji radi.
Ipak, Stjepan je svjestan svoje posebnosti i kaže da mu ne pada na pamet to skrivati. Upravo suprotno, cilj mu je da se što više izlaže u javnosti kako bi osvijestio društvo i naviknuo ih na sudjelovanje osoba s invaliditetom u svim dijelovima društvenog i umjetničkog života. Razumije da je to ljudima zanimljivo i da žele vidjeti kako on to radi, posebno jer danas i sam primjećuje napredak u svojoj okolini.
„Prije pet godina kada sam tek ušao u ovaj prostor, naravno, susjedima je bilo zanimljivo, neuobičajeno, što je i normalno. Pa su gledali kako slikam pa svrate, pitaju, popričaju pa tko si, što si i to sve. Dok danas, nakon pet godina, uopće ne obraćaju pažnju na to kako ja slikam. Kažu samo to je taj koji slika nogom, pogledaju koji su novi radovi u izlogu i to je to. Nekad se zezaju pa kažu: ha čuješ, mogao si ti to i bolje“, smije se Stjepan.
Birokracija
Kao umjetnik i osoba s invaliditetom, Stjepan se često suočava s administrativnim preprekama, a kaže i da je teško doći do podrške Ministarstva kulture ili Grada Zagreba. “Natječaji za podršku postoje, ali onda se moraš baviti s puno papirologije, pretvoriti se iz umjetnika u pravnika preko noći. Najgore je kad pripremite svu papirologiju, dođete na šalter, a onda vam kažu da vam fali još jedan papir,” objašnjava, dodajući kako smatra da bi sustav trebao biti jednostavniji i pristupačniji za osobe s invaliditetom.
Birokracija, jasno, zadaje glavobolje svima, ali Stjepan ističe kako je upravo borba s birokracijom ono što osobama s invaliditetom otežava napredak i svakodnevicu. Iako njemu ovaj problem znatno olakšava činjenica da je on diplomirani pravnik, shvaća kako nije svatko u istoj situaciji.
“Mi kao osobe s invaliditetom moramo biti upoznati i obučavati se da znamo sva naša prava, zakone i sve. Moramo znati što nam treba, gdje se obratiti, kome se obratiti za nešto što je potrebno. To je trebalo biti, nekako, jednostavnije, lakše za sve nas. To je ona najveća komplikacija i prepreka za osobe s invaliditetom. Vidi se napredak, nije da ga nema, ali može to i bolje. Da bi bilo jednostavnije i da bi sve išlo što lakše”, govori naš sugovornik.
Javna infrastruktura
Govoreći o prilagodbi javnog prijevoza i infrastrukture, Perković uspoređuje Hrvatsku s drugim zemljama. „U Londonu doživiš da ti je svaki bus, njihov double decker, ima električnu rampu. Stisneš dugme na vratima, vozač vidi da si ti na vratima. On stisne dugme, izvuče ti rampu, ti uđeš u bus, on je uvuče i vozi dalje.“
Nije mu jasan argument mnogih da je to skupo, kaže da je sve skupo i da život jednostavno košta. Bez obzira bilo to skupo ili ne, on mora nastaviti živjeti i funkcionirati. Električne rampe su jednostavno sastavni dio 21. stoljeća, standard ispod kojeg ne bi trebalo ići.
„Ne može mi nitko reći da je to sad toliko preskupo da nije moguće izfinancirati. Mislim, ako se mogu kupovati tenkovi i avioni, može se i to riješiti. Mislim, mi nekako idemo u rikverc, umjesto da idemo u to 21. stoljeće“, kaže Stjepan.
Javni prijevoz
Zbog svega navedenog, Stjepan se tramvaja više sjeća iz prošlosti, zbog neodgovarajuće infrastrukture on ga nije koristio godinama. Takav oblik prijevoza jednostavno mu je nepouzdan.
„Iskreno, rijetko ga koristim iz razloga što mi se ne da očekivati hoće li vozač biti nervozan pa reći ‘hajde više pusti me’. Svaka čast vozačima da me ne bi krivo shvatili, ali ja ne bi trebao ovisiti o vozaču nego bi mi trebalo biti stvarno jednostavno ući u taj autobus ili tramvaj.
No, čak i kada pojedina infrastruktura i postoji, ona često nije usklađena s ostatkom infrastrukture javnog prijevoza čime ona gubi smisao. Niskopodni tramvaji nisu baš niskopodni kad imaš razmak između tramvajskog poda i stajališta od 30 ili 40 centimetara”, objasnio nam je Stjepan.
ZAGREB NEPRISTUPAČAN GRAD U kolicima preko Bologne jer ne postoji pristup za osobe s invaliditetom
Pozitivne reakcije ljudi
Iako se često suočava s izazovima, Stjepan ističe susretljivost ljudi kao pozitivnu stvar. Davno kada je bio prisiljen koristiti javni prijevoz, ljudi bi stali i pomogli mu s dizanjem kolica preko tramvajskih stepenica što mu je uvijek bilo simpatično.
Prisjetio se i anegdote iz Splita gdje je studirao: “Gurao sam se unazad uzbrdo po Vukovarskoj ulici jer mi je tako lakše. Jedan momak me pogledao i rekao: ‘Hej, a kako će ti tek biti nizbrdo.’“ Takvi trenuci ostaju u pamćenju, a na tu dobru šalu tada se lijepo nasmijao.
Ipak, negativne reakcije i pogledi dio su svakodnevice i time se ne zamara niti ga to vrijeđa. Čak naprotiv, kaže da ga to samo dodatno potiče i motivira na daljnji rad i što veću prisutnost u javnosti.
Što kao društvo možemo učiniti?
Na pitanje kako olakšati život osobama s invaliditetom, Stjepan kaže da ne želi ulaziti u političke teme koje bi se olako povezivale, ali bitno je: “Manje nervoze i više razumijevanja, kod svih nas. Kada se smirimo i usredotočimo na rješavanje problema, sve postaje lakše.
Ponekad treba duboko udahnuti, smiriti se i krenuti dalje. Živimo skupa i nema nam druge.“
Stjepan Perković ne dozvoljava da ga prepreke zaustave – kako na platnu, tako i u životu. Njegova priča inspiracija je svima koji se suočavaju s izazovima, pokazujući da se uz odlučnost i talent sve prepreke mogu savladati.
